“Djeca imaju pravo na disciplinu!” – 1.dio

˜

˜

˜

˜

Povremeno mi se događa da mi se neka razmišljanja ili stavovi, a ovaj put su oni vezani upravo za naslovnu temu, čine tako samorazumljivima i neupitnima da se začudim kada otkrijem da ih mnogi dovode u pitanje. Ne znam doduše zašto se unatoč zrelim godinama još uvijek stalno nečemu čudim?

Na primjer, čudim se što mnogi roditelji ne vide ništa sporno u tome da djeca 4./5, razreda sama odlaze u kina smještena u velikim trgovačkim centrima po kojima usput lutaju bez kontrole.

Srećom, obično se tada dogodi da moje čuđenje biva opravdano i da kao i ovoga puta kada mi je u ruke došao članak iz stručnog časopisa, naslovljen upozorenjem: “Djeca imaju pravo i na disciplinu!” zahvalno osjetim olakšanje što mnogi ljudi iz struke ipak misle kao i ja. Olakšanje zato, što se u svijetu izokrenutih vrijednosti, gdje ono što nije bilo normalno postaje normalno, ponekad počinjem pitati:”Razmišljam li ja ispravno?”

Snaga osjećaja, snaga ljubavi

Wake When some vile thing is near, by Warwick Goble

 

˜

˜

˜

˜

˜

Godina 2012.

Još jedan početak ili nastavak, ovisno o tome što priželjkujemo.
Sasvim poznato obilježen čestitanjima s puno želja za radošću, ljubavlju, zdravljem, zadovoljstvom…
Prenijele su se one u još jednu godinu s novom vjerom da će nas poput snijega zasipati svojim obiljem. Izgleda kao da one imaju neki sasvim svoj, poseban život izvan nas.

Dok smo ih izgovarali jesmo li bili svjesni koliko one ovise o nama, o našoj povezanosti s drugima i osjećajima koje stvaramo i koliko naše zdravlje u stvarnosti oslikava naše odnose?

Djeca i mediji

proljetne kapi

˜

Proljetna kiša nije kao druge,
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike, svijetle, neshvatljive umu,
Radosti ima u njenome šumu.

Cesarić

˜

Jesen je. I kiše jesenske.
Otkuda onda kiše proljetne? Što one imaju s djecom, a što s medijima? Ništa i svašta, ovisno o asocijacijama koje imate.

Ja sam se Cesarićeve proljetne pjesme sjetila čitajući članke o utjecaju medija na razvoj jezičnih sposobnosti djece. Pjesma je bila samo uvod u sjećanje i razmišljanje o vremenu kada sam svojoj djeci, zagledanoj u kišu s mirisom proljeća, recitirala ovu pjesmu. Bili su mali, nisu razumjeli riječi, ali to i nije bilo važno. Bio je važan doživljaj, bilo je važno čuđenje, bio je važan odnos.

Imaju li roditelji danas vremena za recitiranje, čitanje ili jednostavno pričanje? Jesu li svjesni što se događa kada njihov glas i govor sve više zamjenjuju suvremeni mediji?