Visoko iznad Brela
U zimskom jutru koji je s podnevom donio boje proljeća, koracima slijedim jedan davni put. Put s mora u planinu.
na putu u Biokovo
Moj dah naviknut na moderne, ravne putove, brzo se ubrzava i sumnjivo u sebi propituje hoće li doći do cilja. Srećom, u sebi nalazi odgovor, kako uopće nije bitno jer napor je sasvim zdrav, okrjepljujući, ispunjen smislom.
među borovima i stijenama
Osjećam korake koji jedan ispred drugoga, jedan pored drugoga, stvaraju jednostavne, čiste misli. U zelenilu borova ili u sivom kamenu nalaze odmor. Ovdje i sada, sasvim dovoljno, sasvim prihvatljivo.
Sve do cilja, označenog suncem gdje su neke davne ruke, visoko iznad mora, crkvicu skladno posložile i molitvu izmolile,
prije 500 godina u čast
svetom Nikoli, zaštitniku putnika.
da bih u tišini svoga puta, puta zrelosti, u svijetu bliskom i poznatom ponovo razumjela riječi:
Uvijek se nadamo da netko drugi ima odgovor.
Neko će drugo mjesto biti bolje
neko drugo vrijeme dat će sretnija rješenja.
Ali ovo je to.
Nitko drugi nema odgovore.
Nijedno drugo mjesto neće biti sretnije
i sve se već odigralo.
U središtu vlastita bića ti imaš odgovor:
ti znaš tko si i znaš što želiš.
Lao Tse “Knjiga o putu i njegovoj vrlini”
Tragovi misli 