Nedavno iskustvo bečke ekskurzije praktični je nastavak razmišljanja o disciplini, odnosno njena potvrda u najjasnijem obliku. Zašto?
Zato što smo s heterogenom skupinom od 38 djece u dobi od 10 do 14 godina proveli tri dana u Beču i zajedno s njima uspjeli uživati u svemu što nam se ponudilo. Pri tome, osim dominantnog osjećaja velike odgovornosti koji ne popušta od trenutka odlaska do trenutka povratka, nije bilo ni nervoze, ni ljutnje, ni povišenoga tona. Umjesto toga, bilo je puno smijeha, osobito kada smo zajedno u Prateru glumili hrabrost, znatiželje, kada smo isprobavali eksperimente u Tehničkom muzeju i mjerili EKG, čuđenja, kada smo gledali kosture dinosaura i mamuta u Prirodoslovnom muzeju i još puno, puno drugih ugodnih osjećaja.
Kako je to bilo moguće? Pa, recimo, uz dva “jednostavna” uvjeta:
Tragovi misli 