Lijeni učenici – dijagnoza jednostavna?

21cdavis.blogspot.com

ne9˜˜

n˜

“Zašto ne učiš?” – bio je čest upit učenicima.
“Lijen sam.” – znali bi odgovoriti.
“Kako znaš da si lijen?”
“Rekli su mi roditelji.“

˜

˜

Pregledavajući “draft” postove koje sam započela i nikada dovršila, zapnem za  tekst o lijenim učenicima i odmah promislim, zašto baš za taj?
Naravno da nije slučajno jer čini se da između “virtualne” mene i teme lijenosti postoji izvjesna poveznica  (datum posljednjeg posta) i očito je došlo vrijeme da “draft” i sebe odlijenim.

U svojoj školskoj praksi nebrojeno sam puno puta čula od roditelja, a dijelom i od učitelja kako zaključuju: “Mogao bi on/ona to puno bolje kada bi se više potrudio.” , “Da malo više uči, uspjeh bi bio daleko bolji.”, “Da joj je više stalo do uspjeha, potrudila bi se.” i sl.

Odgoj za odgovornost i odgovornost za odgoj

“Ako ikada poželimo nešto promijeniti kod djeteta,

onda najprije trebamo ispitati i vidjeti

trebamo li promijeniti nešto kod sebe.”

Carl Jung, Integracija osobnosti

˜

˜

˜

Već dugo nije u javnom prostoru izgovoreno i  napisano toliko riječi o odgoju.
Kada bi one odražavale stvarnu zainteresiranost i brigu SVIH koji bi svojim djelovanjem trebali nositi odgovornost za ukupnost odgoja djece i mladih, a ne samo jednog njegovog dijela, onda bi to unijelo novi entuzijazam i u moje pedagoško iskustvo.

Ovako, budući da me u to nisu uvjerili, ostaje mi da zaključim:

1. naravno da ćemo nastaviti poučavati djecu zdravoj prehrani i pripremi tradicijskih jela, dok gledamo kako nas sve više preplavljuje loša, uvozna, procesirana hrana, a umjesto doručka i ručka brza hrana, brzo dostupna,

Bečka ekskurzija

Nedavno iskustvo bečke ekskurzije praktični je nastavak razmišljanja o disciplini, odnosno njena potvrda u najjasnijem obliku. Zašto?

Zato što smo s heterogenom skupinom od 38 djece u dobi od 10 do 14 godina proveli tri dana u Beču i zajedno s njima uspjeli uživati u svemu što nam se ponudilo. Pri tome, osim dominantnog osjećaja velike odgovornosti koji ne popušta od trenutka odlaska do trenutka povratka, nije bilo ni nervoze, ni  ljutnje, ni povišenoga tona. Umjesto toga, bilo je puno smijeha, osobito kada smo zajedno u Prateru glumili hrabrost, znatiželje, kada smo isprobavali eksperimente u Tehničkom muzeju i mjerili EKG, čuđenja, kada smo gledali kosture dinosaura i mamuta u Prirodoslovnom muzeju i još puno, puno drugih ugodnih osjećaja.

Kako je to bilo moguće? Pa, recimo, uz dva “jednostavna” uvjeta:

Čudo zvano:” Polazak u prvi razred!”

˜

˜

˜

Godinama je početak školske godine jedna od glavnih medijskih vijesti. U njoj posebno mjesto uvijek zauzimaju djeca koja prvi put kreću u školu. Nedvojbeno je to za njih i za njihove roditelje važan događaj koji ih emocionalno jako zaokuplja, međutim način na koji su roditelji počeli, prvom danu škole u prvom razredu, pridavati važnost zapravo potiskuje njegovo pravo značenje.

Toga dana roditelji imaju potrebu dokumentirati svaki dječji korak u školi i učionici. Bljeskaju fotoaparatima i snimaju kamerama dok mali prvaši pokušavaju gledati za njih pripremljenu priredbu, poslušati prve riječi i upute svoje učiteljice i doživjeti učionicu u kojoj će boraviti. Promatrajući ih, lako bi se moglo pomisliti kako je veliki privilegij ići u školu i stjecati znanje i kako će roditelji i u danima koji slijede s istom zainteresiranošću pratiti učeničke korake.

Terapijska uloga pisanja

˜

Kako je dobro imati papir ispred sebe.
Ne pita ništa, a prima sve.
Blizak, prijateljski, zaštitnički.

˜

˜
Vrlo koristan i zanimljiv tekst “Pisanjem do iscjeljenja” objavljen na blogu Matrix world asocirao me na iskustvo iz školske prakse u kojem je upravo pisanje poslužilo u terapijske svrhe.

Naime, dječak koji je pohađao 3. rezred počeo je pokazivati promjene u ponašanju. Bio je uočljiv povećani motorni nemir, teškoće koncentracije i povećana impulzivnost koja se tijekom nastave manifestirala kao često upadanje u riječ učiteljici i učenicima. Na upute i upozorenja učiteljice pozitivno je reagirao, ali je to uvijek kratko trajalo jer svoje ponašanje nije mogao voljno kontrolirati.

Bilo je očito da dijete treba pomoć jer svako odstupanje od uobičajenog ponašanja treba privući pozornost odraslih.

Odgoj i obrazovanje – odgojenost i obrazovanost

Znamo li  put?

˜

“Obrazovanje dostojno tog imena je u osnovi obrazovanje karaktera. Škole se ne bave samo stvaranjem dobrih učenika, nego i stvaranjem dobrih ljudi.”

M.Bauer

˜

U posljednje vrijeme, odgojenost i obrazovanost – dva poželjna cilja većine školskih sustava, sve intenzivnije zaokupljaju moje profesonalno razmišljanje. Ne brine me događa li se to zbog stečenih godina ili promatranja globalizacijskih procesa, ali me brine sve veće zaplitanje što jasnije pokušavam o tome razmišljati.

U kakvom su odnosu odgoj i obrazovanje i na temelju čega mnogi drže da postoji pozitivna korelacija među njima, kada svakim danom svjedočimo kako mnogi visokoobrazovani pojedinci  (profesionalci)  svojim nemoralnim (neodgojenim) ponašanjem ugrožavaju ljudska prava i dostojanstvo mnogih?
Što danas znači imati kvalitetan školski sustav i kakva dobra od njega u budućnosti možemo očekivati?

Roditelji i ocjene

Svaka je ocjena za učenika,
ali ne i za roditelja.
učenica 5.razreda

Sramežljivo viri i čeka.

Koje pitanje roditelji najčešće postavljaju djeci kada se vrate iz škole?
Najvjerojatnije: “Što je bilo u školi?”
Ima li išta loše u tom pitanju? Nema zaista ništa. Osobito ako roditelji pri tome žele saznati kako se dijete osjećalo u školi, što je naučilo, čemu se obradovalo, je li se umorilo, s kime se igralo ili što mu je bilo teško.
No, je li to baš tako?

Na početku školovanja djeca još imaju iluziju da roditelji razmišljaju o  mnogim važnim stvarima koje se događaju u školi, no vrlo brzo shvate da roditelje ipak najviše zanima njihov uspjeh. Tako pitanje:  “Što je bilo u školi?” ima zapravo značenje pitanja: “Je li te nešto pitalo?”

Ako je odgovor: “Da, dobilo/la sam 5.” roditelj pohvali i kaže: “Bravo, uvijek pokušaj dobiti 5!”  ako kaže: “Dobilo/la sam 4.” roditelj kaže: “Drugi put se malo više potrudi!, a ako kojim slučajem kaže da je dobio /la 3, “Roditelji se  ljute ili sa mnom ne razgovaraju.”  (Sve citirane izjave kazali su učenici 3. razreda osnovne škole.)

Očekivanja učitelja i postignuća učenika

Svjesno poučavamo ono što znamo.
Nesvjesno poučavamo ono što jesmo.
M.Bratanić

 

velebitski jaglaci

Očekivati sutra kišu ili sunce, u stvarnosti neće utjecati na to kakvo će biti vrijeme, ali očekivati da će učenik postizati dobre ili loše rezultate, može zaista utjecati na njegovo postignuće.

Primjer učenika koji je “procvjetao” zagrijan suncem, zahvaljujući novoj učiteljici s povjerenjem u njegove sposobnosti, dokazao mi je utemeljenost rezultata brojnih istraživanja. Ona nam poručuju kako u jednakim uvjetima, učenici prema kojima učitelji pokazuju pozitivna, ali realna očekivanja, imaju više šansi za uspjeh.

Što su učiteljska očekivanja?

Očekivanja učitelja u odnosu na  postignuća učenika, su u suštini, osobna predviđanja o učenikovim mogućnostima za postizanjem uspjeha. Temelje se na opažanju učenika i na poznavanju činjenica o njemu. Formiraju se prilično brzo početkom godine i u značajnoj su mjeri stabilna. U skladu s njima, učitelj nesvjesno oblikuje svoju komunikaciju  prema učeniku, pa njene karakteristike u kontinuitetu odnosa prema učeniku utječu i na njegova postignuća.

“Problematičan učenik” ili susret zahvalnosti

Budeš li o meni mislio dobro,
postat ću još bolji.
Phil Bosmans

I premda savijen, nalazi put do svjetla.

Slušam i čitam od školskih kolega o razočarenju, nezahvalnosti, nerazumijevanju i sve češće o malodušnosti. I mislim: “Ništa čudno za ovo vrijeme i ovaj prostor, pa i ja znam to osjećati.”

A onda, u nedjelju, svjetlo se pojavi tako izravno i obasja me neočekivanom snagom, poput sunca što se uspavanom jutru otkriva.

Slučajni susret nakon trinaest godina s mladim čovjekom u bijeloj polo majci, kulturnog ophođenja i s osmijehom na licu koji otkriva zadovoljstvo.
Dugi stisak ruke i riječi koje su poput bujice krenule  želeći  nadoknaditi  vrijeme između.

Roditelji i učitelji u prvom razredu

Obećate li da nećete vjerovati svemu što dijete kaže da se dogodilo u školi,
ja ću obećati da neću vjerovati svemu što kaže da se dogodilo u kući.
Nepoznati autor

Zašto mandarine? Jesen je. Plodovi prirode, plodovi suradnje, plodovi...

U prvi razred ne kreću samo djeca, kreću i njihovi roditelji, a kreću i učitelji sa svakom novom generacijom. Početak pred svih stavlja nove izazove ispunjene  brojnim očekivanjima, katkada realnim, a katkada nerealnim.
Potpuno je nedvojbeno da uspješna suradnja roditelja i učitelja direktno utječe na dijete u svim aspektima njegova školskog života, međutim, malo koristi imaju obje strane od samog upućivanja na suradnju kada znamo da to nije dovoljan uvjet njene uspješnosti.
Zašto?
Iako su i roditelji i učitelji uvjereni da u svojim postupcima prema djeci polaze s istim ciljem jer sve što rade „rade za djetetovo dobro“ i sve što kažu „kažu u interesu djeteta“, istina je da unatoč dobrim namjerama ima nerazumijevanja i nezadovoljstva na obje strane.
Kako to pokušati prevladati?
Roditelji i učitelji kao odrasle osobe imaju odgovornost za ostvarivanje suradnje na dobrobit djeteta, posebno danas kada im društvo ni na koji način ne olakšava i tako zahtjevan posao. Odgovornost  u ovom slučaju podrazumijeva i dobru volju za međusobnim razumijevanjem i osvješćivanjem barem glavnih pretpostavki uspješne komunikacije (“barem glavnih”- zato što je komunikacija vještina koja se izgrađuje i pretpostavlja proces).

Mali koraci u veliku školu ili djeca u prvom razredu

Učitelj koji šeće u sjeni hrama, među učenicima,
ne daje od svoje mudrosti, nego od svoje vjere i svoje ljubavi.
H.Džubran

 

Prijelazom „praga“ osnovne škole počinju prvi koraci u dugi proces koji snažno utječe na razvoj svakog djeteta. Odrastanje od 7.-14. godine predstavlja period njihova najintenzivnijeg tjelesnog, psihičkog i moralnog razvoja koje se značajnim dijelom odvija i u školi, pa ona postaje važnim mjestom njihova potvrđivanja,izgradnje samopoštovanja i slike o sebi.
Možda dramatično, ali u naravi realno,  američki autor opisuje utjecaj školskog života na razvoj djece i njihovu sliko u sebi: „Škola ne samo da predstavlja pozornicu u kojoj se odigrava drama odrastanja, već okuplja najkritičniju publiku na svijetu – vršnjake i učitelje. Tu, licem prema njima, učenici se stalno podsjećaju na svoje propuste i ograničenja ili na svoje uspjehe i mogućnosti“ (prema D.Hamachek,2003.)

U kakvom su odnosu početci školovanja, slika o sebi i školski uspjeh?