Odabrani put

…Jučer je samo sjećanje
a sutra je samo vizija.
Samo dobro življeno danas
čini svako jučer sjećanjem na sreću
i svako sutra vizijom nade….
SANSKRTSKA POEMA

Znatiželjno otkrivam zaboravljeni put mojih sjećanja. Ulazim nečujno. Vidim, put je dug, a odredište ne naslućujem. Kamo će me odvesti?
Mjesec mi se nudi za suputnika. Pristajem i prepuštam se sjajnom tragu da me vodi, dok mi vjetar ubrzava korak. Osjećam sigurnost. To je moj svijet, svi prostori su tu, sve moje je tu, samo treba odabrati i mislima dotaknuti.
Igra počinje. Misao leprša slobodna i nesputana bez namjere i odluke, a ja se pitam: Gdje će se zaustaviti? Što će izabrati? Koje sjećanje će dodirnuti? Koje osjećaje će pokrenuti?
Mjesec čuje moje dvojbe, pa joj prilazi, uzima je za ruku i pokazuje šarena pisma. Ona ih nestrpljivo otvara i nalazi ispisanu puninu života. Zadovoljna, pruža mi ih i ja se prisjećam:

…dodira riječi tvojih izgovorenih u mojoj tišini, dodira mekih i bliskih. Grlile su me u vremenima samoće, grijale, punile snagom tvojom i ja sam rasla. Ispunjena značenjem, vraćala sam ih k tebi obogaćene toplim bojama mojih dodira u tišini. Prostranstvima duše tvoje, samo meni ispružene, hodala sam radosna i vedra, sigurna kako hod moj nesigurnost nikada sustići neće. U svijetu riječi istraživala sam dubine topline naše, zavidjevši sebi na svakom trenutku bliskosti kojeg smo stvarali. Bio je to početak našeg prostora i našeg vremena, bili smo to mi utisnuti u papir šarenih adresa, papir koji nam se još uvijek smiješi…..

Misao stvarnosti me prene i izvede s puta, pa mi brižno ponudi počinak. Ja ga uzimam i u tišini sna nastavljam put odabranog sjećanja, s osmijehom  sreće čekajući svanuće.