Zagledana u jutarnju pučinu, osjećam vječno prisutnu čežnju kojom morem prizivamo slobodu nepoznatog. Pogledom otkrivam daljinu koja tankom niti horizonta dijeli mitski prostor nevidljivog, od ovog ovdje, vidljivog i poznatog. Želja da se prijeđe preko u isti mah izaziva i briše strahove.
Mogu li se otisnuti zamišljenim putem i prigrabiti usputno svjetlo? Mogu li se drznuti uskočiti u novi svijet kojeg tek treba otkriti, duboko, duboko u sebi?
Zbunjena vlastitim mislima, pitam se gdje li to sada prebivam.
Negdje između svjetova, čini se.
Uzdahom one iste vječite čežnje, ipak s horizonta uzimam svjetlo novog jutra, zatvaram krug misli i u mirnoći zrelosti nastavljam svoj put.
Tragovi misli 