Kad djeca opravdavaju roditelje….

Dojmljivo samotan.

˜

Ovih dana dojmio me susret s bivšim učenikom, sada srednjoškolcem koji je došao u svoju “staru” školu tražeći razgovor koji je nekada vrlo uporno odbijao. U tom dolasku prepoznala sam njegovo sjećanje na razumijevanje koje je imao tijekom osam godina i koje mu je očito puno značilo, mada to onda ni na koji način nije pokazivao.

Vidno usamljen sa svojim problemima u školi, na moje pitanje o tome ide li mama na informacije i zna li kakva je situacija, on odgovara:” Priznajte, škola nije baš blizu pa ne stigne na informacije!” (škola je udaljena 20-tak minuta hoda, ali i kada je bila udaljena svega tri minute, mama nije stizala na informacije). I dalje zaboravljen, jednako kao prije dok je bio mlađi, pokušava opravdati majku kojoj su važnije njene potrebe.

Podsjetilo me to na mnogu djecu i niz njihovih odgovora kojima nesvjesno nastoje objasniti prirodno neprihvatljiva roditeljska ponašanja. Nevjerojatna je njihova potreba da nađu opravdanje za svoje roditelje i da svojim riječima pokušaju uvjeriti i sebe i druge u to kako su njihovi roditelji dobri, ali eto uvijek se nešto važno ispriječi i oni ne mogu obaviti ono što treba za svoju djecu.

Tako sam znala čuti izgovore: “Nisam ručao jer se mama poslije posla prvo mora odmoriti pa ću ručati poslije!”, “Nemaju mi vremena pogledati bilježnice jer rade cijeli dan.”,” Zakasnila sam jer sam zaspala (istovremeno mama ili tata još spavaju)”, itd….

Zašto djeca to rade?
Jednostavni odgovor može se sažeti pitanjem: “Zar nije lakše utješiti sebe smišljanjem razloga zbog kojih roditelji ne mogu skrbiti o njihovim potrebama, nego priznati da nisu “vrijedni” njihove brige?” Jer djeca nebrigu roditelja doživljavaju upravo kao vlastiti nedostatak, a ne kao nedostatak roditelja. Iako sasvim nesvjesno, djeca ispravno zaključuju: ako su njihove potrebe manje važne, to znači da su i oni manje važni ili da iz nekog razloga ne zaslužuju roditeljsku brigu.

Zato, da bi sačuvali koliko-toliko vlastiti integritet, uporno opravdavaju roditelje šaljući signale drugim odraslim osobama i duboko u sebi vjerujući da će ih oni znati prepoznati i na njih htjeti odgovoriti.