Pariz – tragovi pogleda

29 lis.

Tko ne umije životom napučiti svoju samoću,
neće ni usred užurbanog mnoštva znati ostati sam.
C.Baudelaire

 

 

Davno sam slikama kao tragovima pospremila poglede pariških dana.  U sigurnosti tišine, čuvale su  moje osjećaje, mirise i okuse za jedno vrijeme sjećanja kada će ga ispuniti, kada će zaboravljeni pogledi ponovo oživjeti i snagom slika, u vremenu za to izabranom, pričati svoju priču.
Dugo su vremena šutnjom samo meni pričale zaustavljene trenutke. Ali…….

sada čujem priču iz novih, obojanih, ne više crno-bijelih  slika. Čudno, priča je slična: studentska,vedra, mladenačka, živahna,  puna boja, glazbe i okusa. Razlika je samo u tome  što je dijeli  jedna cijela nova mladost. Ne smeta, dobro se razumijemo, mladost i ja, moja kćer i ja.
Kako i ne bismo, kad  smo se obje oduševljavale: raznolikošću života koji buči po ulicama, šetnjom uz Seinu i štandove pariških prodavača, uličnim umjetnicima u čijem društvu se zaboravi vrijeme, čudom od  Eiffela, parkovima, večernjim pogledom na Notre Dame, ljupkim mirisnim i slatkim trgovinama, francuskim prozorima i prekrasnim građevinama, stanicama metroa i…… dahom koji izaziva nostalgiju za povratkom jer ne može se to ispričati, to treba doživjeti (kaže ona na kraju). Treba doživjeti:

Katedralu jednog duha

što u tami pronosi svjetlo

i izgleda tako pariški.

Seinu koja vodi svoj život

nekad uz boeme, a danas uz ležaljke

ali uvijek uz ljubav, otključanu ili zaključanu, kako vam drago.

Njega koji je parao nebo i oči Parižana

ali je otvorio vidik

Pariza i

Pariza i

Pariza.

Vidik do umjetnosti obrubljen redom i pitanjem:

može li se u gužvi ona doživjeti?

Umjetnosti ima i izvan gužve gdje boje čistoćom oblikuju pogled.

Ili gdje pogled u oblicima traži put.

Jedan put krede u ruci pronađen je u gradu

koji mijenja svoja lica, na trenutak daleka,gotovo neprepoznatljiva,siva,

pa opet bliska, prepoznatljiva,

slatka,

slana,

i na kraju ipak sjajna.

Budi se nostalgija za povratkom, ali tu se naši svjetovi ipak razilaze. Za mene je to nostalgija Pariza i mladosti, za nju nostalgija Pariza i šarenog života…
Ipak, na kraju, uživamo u izvrsnom okusu sira!
S okusom u ustima,  nadam se povratku.

Oglasi

4 komentara to “Pariz – tragovi pogleda”

  1. astrodrom 29. listopada 2010. u 5:45 pm #

    Slike su ti fenomenalne! Više nego što bi se bilo kojim riječima dalo opisati.

    • agnes 29. listopada 2010. u 9:05 pm #

      Hvala.Slikala ih je moja kćer, moje su jednom davno bile crno-bijele.

  2. sava 29. listopada 2010. u 10:32 pm #

    Vratila si me u davne godine i moje crno-bijele slike pored Seine. Bila sam srednjoškolka. Kad sam vidjela Pariz, vidjela sam cijeli svijet. Zavoljela sam ga do groba.
    Vidjela sam ga još jednom, nakon mnogo godina. Sad je zapisan u koloru, ali i dalje mi je najdraži, do groba.
    Opet je prošlo mnogo godina, mislim da je vrijeme da ga vidim još jednom. Vjerujem da bi to bio zadnji put – do groba.

    • agnes 30. listopada 2010. u 4:17 pm #

      Slažem se, vrijeme je da ga vidimo još jednom, ali baš zadnji put? Ma ne mora nam to biti zadnji put :-)!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: