Lijeni učenici – dijagnoza jednostavna?

21cdavis.blogspot.com

ne9˜˜

n˜

“Zašto ne učiš?” – bio je čest upit učenicima.
“Lijen sam.” – znali bi odgovoriti.
“Kako znaš da si lijen?”
“Rekli su mi roditelji.“

˜

˜

Pregledavajući “draft” postove koje sam započela i nikada dovršila, zapnem za  tekst o lijenim učenicima i odmah promislim, zašto baš za taj?
Naravno da nije slučajno jer čini se da između “virtualne” mene i teme lijenosti postoji izvjesna poveznica  (datum posljednjeg posta) i očito je došlo vrijeme da “draft” i sebe odlijenim.

U svojoj školskoj praksi nebrojeno sam puno puta čula od roditelja, a dijelom i od učitelja kako zaključuju: “Mogao bi on/ona to puno bolje kada bi se više potrudio.” , “Da malo više uči, uspjeh bi bio daleko bolji.”, “Da joj je više stalo do uspjeha, potrudila bi se.” i sl.

Terapijska uloga pisanja

˜

Kako je dobro imati papir ispred sebe.
Ne pita ništa, a prima sve.
Blizak, prijateljski, zaštitnički.

˜

˜
Vrlo koristan i zanimljiv tekst “Pisanjem do iscjeljenja” objavljen na blogu Matrix world asocirao me na iskustvo iz školske prakse u kojem je upravo pisanje poslužilo u terapijske svrhe.

Naime, dječak koji je pohađao 3. rezred počeo je pokazivati promjene u ponašanju. Bio je uočljiv povećani motorni nemir, teškoće koncentracije i povećana impulzivnost koja se tijekom nastave manifestirala kao često upadanje u riječ učiteljici i učenicima. Na upute i upozorenja učiteljice pozitivno je reagirao, ali je to uvijek kratko trajalo jer svoje ponašanje nije mogao voljno kontrolirati.

Bilo je očito da dijete treba pomoć jer svako odstupanje od uobičajenog ponašanja treba privući pozornost odraslih.

Roditelji i ocjene

Svaka je ocjena za učenika,
ali ne i za roditelja.
učenica 5.razreda

Sramežljivo viri i čeka.

Koje pitanje roditelji najčešće postavljaju djeci kada se vrate iz škole?
Najvjerojatnije: “Što je bilo u školi?”
Ima li išta loše u tom pitanju? Nema zaista ništa. Osobito ako roditelji pri tome žele saznati kako se dijete osjećalo u školi, što je naučilo, čemu se obradovalo, je li se umorilo, s kime se igralo ili što mu je bilo teško.
No, je li to baš tako?

Na početku školovanja djeca još imaju iluziju da roditelji razmišljaju o  mnogim važnim stvarima koje se događaju u školi, no vrlo brzo shvate da roditelje ipak najviše zanima njihov uspjeh. Tako pitanje:  “Što je bilo u školi?” ima zapravo značenje pitanja: “Je li te nešto pitalo?”

Ako je odgovor: “Da, dobilo/la sam 5.” roditelj pohvali i kaže: “Bravo, uvijek pokušaj dobiti 5!”  ako kaže: “Dobilo/la sam 4.” roditelj kaže: “Drugi put se malo više potrudi!, a ako kojim slučajem kaže da je dobio /la 3, “Roditelji se  ljute ili sa mnom ne razgovaraju.”  (Sve citirane izjave kazali su učenici 3. razreda osnovne škole.)

Roditelji i učitelji u prvom razredu

Obećate li da nećete vjerovati svemu što dijete kaže da se dogodilo u školi,
ja ću obećati da neću vjerovati svemu što kaže da se dogodilo u kući.
Nepoznati autor

Zašto mandarine? Jesen je. Plodovi prirode, plodovi suradnje, plodovi...

U prvi razred ne kreću samo djeca, kreću i njihovi roditelji, a kreću i učitelji sa svakom novom generacijom. Početak pred svih stavlja nove izazove ispunjene  brojnim očekivanjima, katkada realnim, a katkada nerealnim.
Potpuno je nedvojbeno da uspješna suradnja roditelja i učitelja direktno utječe na dijete u svim aspektima njegova školskog života, međutim, malo koristi imaju obje strane od samog upućivanja na suradnju kada znamo da to nije dovoljan uvjet njene uspješnosti.
Zašto?
Iako su i roditelji i učitelji uvjereni da u svojim postupcima prema djeci polaze s istim ciljem jer sve što rade „rade za djetetovo dobro“ i sve što kažu „kažu u interesu djeteta“, istina je da unatoč dobrim namjerama ima nerazumijevanja i nezadovoljstva na obje strane.
Kako to pokušati prevladati?
Roditelji i učitelji kao odrasle osobe imaju odgovornost za ostvarivanje suradnje na dobrobit djeteta, posebno danas kada im društvo ni na koji način ne olakšava i tako zahtjevan posao. Odgovornost  u ovom slučaju podrazumijeva i dobru volju za međusobnim razumijevanjem i osvješćivanjem barem glavnih pretpostavki uspješne komunikacije (“barem glavnih”- zato što je komunikacija vještina koja se izgrađuje i pretpostavlja proces).

Snaga prvih dodira majke i djeteta

Ako postoji sjećanje na rajske trenutke djetinjstva
sve životne teškoće lakše se prolaze.

Ishodišna točka svake osobne životne priče jest obitelj. Obitelj je sigurno utočište u kojem se dijeli i uči život. Uči se radovati, tugovati, davati, primati…. Uči se postajati ljudsko biće.
Mnoge nijanse kojima su danas obojani naši doživljaji sebe i svijeta davno su dodirima odabrale najvažnije osobe u našem djetinjstvu – naši roditelji.

U snazi njihovih prvih dodira leži snaga našeg života.