Dah vlažnih oblaka u sjeni Klisa.
Nekada sam lako otpisivala dane naoko obične, kišne, oblačno dosadne i činilo se, potpuno poznate. Kao da u njima nije bilo dovoljno inspiracije, kao da nisu bili vrijedni slobodno izabranog izlaska.
Srećom, godine donesu i poneko prosvjetljenje pa sada otkrivam otpisanu ljepotu. Razgrčući vlažni dah kišnih oblaka u tajanstveno prigušenim obrisima prostora, umirenih tišinom i mirisom svježine mogu se igrati s iluzijom o svijetu kojeg su učinili nevidljivim.
I jednostavno, djetinje uživati otkrivajući:
jednog pauka i
jednog puža u sjeni kišnoga Klisa.
Tragovi misli 
Komentiraj