Bečka ekskurzija

Nedavno iskustvo bečke ekskurzije praktični je nastavak razmišljanja o disciplini, odnosno njena potvrda u najjasnijem obliku. Zašto?

Zato što smo s heterogenom skupinom od 38 djece u dobi od 10 do 14 godina proveli tri dana u Beču i zajedno s njima uspjeli uživati u svemu što nam se ponudilo. Pri tome, osim dominantnog osjećaja velike odgovornosti koji ne popušta od trenutka odlaska do trenutka povratka, nije bilo ni nervoze, ni  ljutnje, ni povišenoga tona. Umjesto toga, bilo je puno smijeha, osobito kada smo zajedno u Prateru glumili hrabrost, znatiželje, kada smo isprobavali eksperimente u Tehničkom muzeju i mjerili EKG, čuđenja, kada smo gledali kosture dinosaura i mamuta u Prirodoslovnom muzeju i još puno, puno drugih ugodnih osjećaja.

Kako je to bilo moguće? Pa, recimo, uz dva “jednostavna” uvjeta:

“Djeca imaju pravo na disciplinu!” – 1.dio

˜

˜

˜

˜

Povremeno mi se događa da mi se neka razmišljanja ili stavovi, a ovaj put su oni vezani upravo za naslovnu temu, čine tako samorazumljivima i neupitnima da se začudim kada otkrijem da ih mnogi dovode u pitanje. Ne znam doduše zašto se unatoč zrelim godinama još uvijek stalno nečemu čudim?

Na primjer, čudim se što mnogi roditelji ne vide ništa sporno u tome da djeca 4./5, razreda sama odlaze u kina smještena u velikim trgovačkim centrima po kojima usput lutaju bez kontrole.

Srećom, obično se tada dogodi da moje čuđenje biva opravdano i da kao i ovoga puta kada mi je u ruke došao članak iz stručnog časopisa, naslovljen upozorenjem: “Djeca imaju pravo i na disciplinu!” zahvalno osjetim olakšanje što mnogi ljudi iz struke ipak misle kao i ja. Olakšanje zato, što se u svijetu izokrenutih vrijednosti, gdje ono što nije bilo normalno postaje normalno, ponekad počinjem pitati:”Razmišljam li ja ispravno?”