21cdavis.blogspot.com
ne9˜˜
n˜
“Zašto ne učiš?” – bio je čest upit učenicima.
“Lijen sam.” – znali bi odgovoriti.
“Kako znaš da si lijen?”
“Rekli su mi roditelji.“
˜
˜
Pregledavajući “draft” postove koje sam započela i nikada dovršila, zapnem za tekst o lijenim učenicima i odmah promislim, zašto baš za taj?
Naravno da nije slučajno jer čini se da između “virtualne” mene i teme lijenosti postoji izvjesna poveznica (datum posljednjeg posta) i očito je došlo vrijeme da “draft” i sebe odlijenim.
U svojoj školskoj praksi nebrojeno sam puno puta čula od roditelja, a dijelom i od učitelja kako zaključuju: “Mogao bi on/ona to puno bolje kada bi se više potrudio.” , “Da malo više uči, uspjeh bi bio daleko bolji.”, “Da joj je više stalo do uspjeha, potrudila bi se.” i sl.
Više se portuditi, malo više učiti – upute izgledaju vrlo jednostavne. I u čemu je onda problem ako dijete ima prosječne sposobnosti i nema teškoća koje značajnije ometaju njegovo funkcioniranje? Pa valjda u lijenosti – glasi odgovor oko kojega se, gle čuda, suglašava većina roditelja i učitelja.
Dio njih bi s tom jednostavnom dijagnozom stanje zaključio nepopravljivim jer nema svrhe baviti se lijenošću, lakše je to ostaviti smrtnim grijesima. Drugi, vjerujem sve veći dio koji ne prihvaća jednostavne dijagnoze svjestan da je svijet djeteta/učenika puno složeniji, nastavio bi razmišljati s namjerom da razumije i pomogne.
Što bi tu trebalo razumjeti?
1. I roditelji i učitelji se uvijek trebaju čuvati brzih i površnih procjena razloga učeničkog nedovoljnog rada.
2. Nijedno dijete nije samo proizvelo stanje “lijenosti”. Ono je moglo nastati samo u razvojnom procesu i dinamici koja se događa prvo u obitelji, a zatim i u školi.
3. Kada se pokuša samo malo razgrnuti tu lijenost i vidjeti što se zapravo iza nje može skrivati, lako je primijetiti cijeli niz simptoma koji mogu biti prisutni u različitoj mjeri. Oni mogu biti povezani sa:
- subjektivnom procjenom vlastitih sposobnosti (“Ja to ne mogu. Ja to ne znam. To mi je teško. Opet ću dobiti lošu ocjenu!) koja najčešće odražava nepovjerenje u vlastite sposobnosti i nisko samopouzdanje zbog čega se ni ne očekuju pozitivni rezultati uloženog truda;
- motivacijom (“Tko će sad to? Ne da mi se! Što ću dobiti kad ovo napravim? Odustajem! Baš me briga koju ocjenu ću dobit!”) koja nije unutarnje orijentirana i ovisi o vanjskom poticaju;
- osjećajima vezanim uz učenje (“Ovo je dosadno! Ovo ničemu ne služi!” – do osjećaja bespomoćnosti, straha, zabrinutosti, ljutnje) – neugodni osjećaji smanjuju interes ali i mogućnost postignuća;
- planiranjem učenja (To ću sutra! “) ne postoji, zamijenjeno je taktikom izbjegavanja;
- podrškom (“Ne treba mi nitko pomoći!”);
- postavljanjem ciljeva učenja (“Dosta mi je naučiti jednu lekciju!) – reduciranje učenja na minimum
4. Svi navedeni simptomi međusobno su povezani i utječu jedni na druge pa ih tako treba promatrati i tretirati ako se želi pomoći djetetu, jednako u roditeljskom domu kao i u školi. To podrazumijeva rad na promjeni percepcije vlastitih sposobnosti, i doživljaja samoefikasnosti, povećavanju doživljavanja ugodnih osjećaja, a smanjivanju neugodnih osjećaja, postavljanju realnih i dostižnih ciljeva učenja i pružanju podrške .
5. Bez obzira na doživljaj kako današnji uvjeti odrastanja potiču površnost i lijenost, djeca za to nisu sasvim odgovorna. Veću odgovornost imaju odrasli i onda kada je preuzmu na izvanredne načine dokazuju kako se i “lijene” učenike može motivirati. Naravno, ne treba imati iluziju da se svi mogu promijeniti, ali kao što mnogi stručnjaci dobro poručuju: “Ne smije se prerano odustati!”
Tragovi misli 
Komentiraj