Ljudi žive u utočištima
koja pružaju jedni drugima
IRSKA NARODNA
Zatvorena vrata ili otvoreno nebo?
U posljednje vrijeme sve mi se češće nameće ovo pitanje uz koje može ići i proširenje:”Možemo li se razumjeti? Želimo li se razumjeti?”
Što očekujemo kada tražimo razumijevanje i pitamo:”Razumiješ li me? Razumiješ li moje misli i moje osjećaje?”
Iskustvu se čini kako se mogu razumjeti jedino istovrsni doživljaji, a sve drugo je željom ili voljom učinjen napor upitnog ishoda.
Ipak, ako oni ne postoje, kakvo razumijevanje tražimo, što očekujemo, čime bismo se zadovoljili?
Očekujemo li od drugoga da izađe iz svog svijeta i pođe nam u susret. Očekujemo li da primijeti naše osjećaje, poštuje ih i ne odbaci kao nevažne, krive i prolazne. Da se ne ljuti i prebacujući krivnju zatvori vrata dijalogu. Očekujemo li da pokaže kako potrebe drugoga nalaze odjeka u njemu jer mu je stalo i nije mu svejedno.
Ako to nađemo, možemo li zadovoljno reći da je razumijevanje otkriveno suosjećanje, povjerenje, utjeha, prihvaćanje, pružena ruka.
Možemo li reći da je razumijevanje za nas, u tom trenutku, postalo pronađeno utočište u kojem i za hladnoće, toplina duše ćuti se?
Tragovi misli 