Yosemite National Park

29 stu.

Jest kamen, ali jeste i riječ,
jest zemlja, ali jeste i nebo,
jeste materija, ali jeste i duh,
jest krik, ali jeste i pjesma,
jest smrt, ali jeste i život,
jest prošlost, ali jeste i budućnost.”
Mak Dizdar

Milijunima godina priroda je ledenim silama oblikovala prostor koji nam se danas nesebično nudi da iz njega uzimamo pohranjenu snagu života.
Beskrajno mnogo umirujućih pogleda, beskrajno mnogo inspiracija, beskrajno mnogo potreba da se zadrže trenutci i udahne energija granitnih stijena.
Dolina Yosemite u gorju Sierra Nevade, Kalifornija. Ljetno promjenjivo vrijeme. Kristalno sunce, opasno tmurni oblaci i kiša  mijenjali su se nepredvidljivom brzinom. U istom danu atmosfera vedrine i atmosfera zebnje u pogledu na gromovima opustošena stabla.

Priroda se igra oblicima

ponekad i opasno.

Priroda ima svoj ritam i naša dva predviđena dana boravka tek su kapljica u danima kojima traje, pa zašto bi marila.
Zato je dobro doživjeti vlast prirode u njenom prostoru i osjetiti poštovanje.

S poštovanjem prema prirodi, generacijama su taj prostor nastanjivali Indijanci plemena  Ahwahneechee, sve do 1851. godine kada su ih Europljani prognali. Godinama zaboravljeni, tek od nedavno počinju ponovo živjeti u svom prostoru na drugačiji  način, preko svojih prekrasnih rukotvorina.
Zahvaljujući njima, ali i onima koji su ga još davne 1890. god. prepoznali i sačuvali, danas možemo šetati  zaštićenim svijetom svjetske prirodne baštine. Pa, krenimo!

Ulaz kroz aleju borova i spuštanje prema zelenoj dolini slutilo je trenutak iznenađenja.  Tako je i bilo!
Otkrivanje El Capitana (Poglavice), najljepšeg i najvećeg granitnog klifa na svijetu (910 m), vječnog izazova penjačima i glacijalne doline koju presijeca rijeka Merced  bilo je dostojno poklona prirodi. Više od tri milijuna ljudi radi to svake godine.

Aleja borova

El Capitan

U tom trenutku, s penjačem pokraj sebe, iako na turističkom putovanju, osjećala sam njegove prste kako priželjkuju dodir stijene nadajući se povratku s drugačijom namjerom.

Boulder nešto poručuje???

Čeka.

Do tada, dodir stijene zamijenio je dodir fotoaparata i pokušaj da se prenese dostojanstvena ljepota doline.
Koliko se u tome može biti uspješan, uvjerili smo se posjetom galeriji jednog od prvih autora umjetničke fotografije, Ansela Adamsa  www.anseladams.com, u samom centru parka.

On je predanošću zaljubljenika, godinama fotoaparatom bilježio nijanse raspoloženja prirode u prostranstvima parka, pa nam njegove fotografije otvaraju beskonačne dimenzije tog prostora.
Ugodna šetnja dolinom,blagost zelenila koje okružuje i prilično mnoštvo ljudi, čini da gotovo zaboravite ozbiljna upozorenja koja podsjećaju da se nalazite u tuđem prostoru, prostoru životinjskog svijeta, planinskih lavova (puma) i mrkih medvjeda. Za izbjegavanje susreta savjetuje se  “gladovanje” za šetnje parkom, posebno gdje je manje ljudi.  Medvjedi su osobito osjetljivi na miris hrane kojeg izdaleka mogu savršeno prepoznati i spremni su na vratolomije svake vrste da bi je se dočepali (u to smo se mogli uvjeriti gledajući edukativno dokumentarni film u informativnom centru Parka).

Bliski i

ugodni susreti.

Stoga se nismo usudili putem ništa grickati, a ponajmanje ostavljati kakvu hranu životinjama. Za ekološki neosviještene, kazna – do 5000$.

Iz zelene doline, cestom koja je otvorena samo za ljetnih mjeseci, put nas vodi prema osamljenijim prostorima. U tragovima ledenjaka koji su se urezali duboko u stijene čitamo pravu edukativnu priču o geološkoj povijesti.

Ledeni tragovi.

Na putu su, tko zna u kojem vremenu, zastali kameni stećci, sami i izdvojeni poput skulptura kao da propituju vječnost i prolaznost.

Koja snaga ga čvrsto drži?

Dobar oslonac.

˜Tragovi nam otvaraju pogled  prema Sierra Nevadi i jezeru Tenaya za koji kažu da je jedan od najljepših. Ovoga puta pogled s Olmstead pointa je oblačan i pomalo sjetan, ali  veličanstveno prostran s daljinom koja se tek naslućuje.

Jezero u kojem su nekoć tražili zlato, danas je mirom obdareno. Pijesak i kamenčići još svjetlucaju zlatnim sjajem, poigravaju se s nama kao da iskušavaju hoćemo li i mi početi prosijavati pijesak ili ćemo uživati u prirodi i razumjeti da je ona zlato po sebi samoj. Nismo tražili zlato, ali smo ipak uzeli malo svjetlucavih kamenčića  i istinski uživali.

Tenaya lake

Oblaci su nakon vedrine unijeli nepredviljivost i slutnju jake kiše, pa u prirodi čiju veličinu samo naslućujete, bez prisutnosti ljudskih tragova u blizini, poželite povratak u sigurno.
Zato smo morali zaboraviti obilazak tisućljetnih sekvoja – mamutovaca, najviših (narastu oko 90 m) i gotovo najstarijih (u prosjeku 3000 god.) živućih organizama na Zemlji, koje je moguće danas vidjeti samo u Kaliforniji.

Povratak u sigurnost pružilo nam je malo mjesto Groveland (Igorovo otkriće još u Hrvatskoj).U glavnoj i jedinoj ulici, dah zapada kakav je nekada bio. Najstariji saloon na zapadnoj obali koji je još u funkciji kao da čeka kopače zlata na povratku iz velike Sierre i prenočište, šarmantno obnovljeno u hotel. Nekoć, u doba zlatne groznice, pun barova i bordela, danas je mirno mjestašce koje ugošćuje turiste na putu u Yosemite.

Groveland

Saloon 1852.

Odlazeći s mišlju da smo daleko, daleko od doma i doživljajem oslobađajuće moći koju nam je priroda pružila, očistili smo se od rutina svakodnevnice i osjetili  novu energiju.

Putem prema jugu…..

Obnovljeni, na cesti koja je na trenutke izgledala  kao “Road To Nowhere”  prepustili smo se zlatno žutoj Kaliforniji i povratku u dolinu Nape.

Oglasi

4 komentara to “Yosemite National Park”

  1. slakal 29. studenoga 2010. u 1:13 pm #

    Uživala sam u nadahnutom, pjesničkom opisu ovog lijepog nacionalnog parka. Zaintrigirala si me slikama i opisima užitka. Čula sam kako je i u drugim nacionalnim parkovima Amerike zabranjeno hranjenje životinja – pogledaj sliku: http://putopisi.files.wordpress.com/2010/01/p9090026-ne-hranite-medvjede.jpg

    Nadam se gostovanju kod nas u Putopisima 🙂

    • agnes 29. studenoga 2010. u 9:00 pm #

      Hvala ti.I ja se nadam gostovanju, bila bih počašćena pridruživanjem obitelji putopisaca. Pogledala sam sliku.To je upravo ono o čemu sam pisala, treba ostaviti životinje da se hrane svojom prirodnom hranom. Jedino ih tako poštujemo.

  2. sava 29. studenoga 2010. u 11:53 pm #

    U ove kasne sate putovanje do Sierra Nevade, nestvarnih prirodnih skulptura, oaze mira i nadahnuća, bilo je ravno najljepšoj priči za laku noć. Udahnula sam ljepotu kamena,šume,života u svom izvornom obliku. I uvijek zaključimo kako je najbolje poštivati prirodne zakone, sklad života i opstanka. Samo tako će nam priroda i uzvratiti lijepim.

  3. agnes 30. studenoga 2010. u 10:53 pm #

    @sava, kako je lijepo zazvučalo ono “najljepšoj priči za laku noć”.Hvala ti.
    Priroda nam zaista uvijek ponudi smirujuću ljepotu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: