Tag Archives: misli

U svijetu iluzije

12 srp.

de Chirico - Mystery and Melancholy of a Street

Bilo je krhotina?
Nemoj ih vući sa sobom naokolo!
Jer će te iz dana u dan ranjavati
i na kraju više nećeš moći živjeti.
Phil Bosmans

˜

˜

˜

˜

˜

Što je iluzija? Prava stvarnost dok slučajno ne razgrnemo veo.
Prepoznaju li osjećaji razliku ili je samo ponekad, u trenutku naslućuju?  I što je onda stvarnost – možda iluzija?
Vrijedi li preispitivati?
Možda samo treba strpljivo saslušati unutarnji glas i čuti  njegov odgovor. Možda će on biti onaj pravi jer ga nije briga za nadmudrivanje stvarnosti i iluzije.

Oglasi

Iz kamena zvone

23 svi.

Zaustaviti se ili produžiti?
Zašto bi odjednom bili važni cvjetovi na golom kamenu? Zar ne treba ići dalje i doći do odredišta? Vrijeme brzo prolazi, vrućina biva sve neugodnija, dah sve teži.
A zvončići promatraju.
Rascvjetano plavi, jutarnjom svježinom zaogrnuti, probuđeni i nježni, kao čarolijom preobražavaju hladni kamen.
Igraju svoju igru života. Bojaju ga slikarskom maštom, obuzimaju  vedrinom, prijateljski se uz njega toplinom priljubljuju, zahvalni na sigurnom utočištu koje dobivaju.  Oni mu daju neobičnu ljepotu, on njima snagu.

Jedan zaustavljeni trenutak sa zvončićima obnovio je i nahranio mnoge nježne osjećaje koji dodaju smisao jednom običnom danu.
Ponekad se dogodi da ga preobraze kao što preobraze kamen i sve oko nas postaje ljepše.

Omiš- tvrđava Starigrad 14/15.st.

Cilj je dosegnut, dah se umirio, a vrijeme nije isteklo.

Zato, treba li se pitati: “Zaustaviti se ili produžiti?”

Trag jedne samoće

27 ožu.

Biokovo

Krikom u svijet iznesi samoću bića njegova što stoji u tišini. Učini da ga susretnu i obujme misli onih koji razumiju što znači praznina, kad punina im je znana bila; šutnja, kad riječi snažne govorile su;  hladnoća, kad toplinom zaogrtali su se.

Utjehu neka mu pruže i snagu utisnu u  ranjena sjećanja njegova, pa mu je vrate da s proljećem smisao ponovo pronađe.

Pogled kroz prozor

10 ožu.

Crkva sv. Roka- Bast

Jedan prozor i jedan neobičan, davno ugrađen pogled. U neprekinutoj liniji, pruža se iz vanjskog svijeta u unutrašnjost pa iz unutrašnjosti u vanjski svijet, zatvarajući krug. Jednostavno i skladno.

Zar to nije simboličan krug svih naših pogleda?

Kada u pogledu drugoga tražimo odraz našeg unutarnjeg svijeta, tražimo li jeku naše radosti, čežnje, znatiželje, mašte, snenosti…? Tražimo li pogled koji se susreće u drhtaju života, pogled koji osvaja naše  prostore i povezuje nas?
Kada tražimo sobu s pogledom,  tražimo li zapravo, da je željena ljepota vanjskog svijeta ispuni i da poput udaha uđe u nas same?

Zar se u pogledima ne povezujemo i rastajemo s drugima, prirodom, prostorom..?
Nisu li nam možda zato, pogledi tako važni?

Odgovor na putu

14 velj.

Visoko iznad Brela

U zimskom jutru koji je s podnevom donio boje proljeća, koracima slijedim jedan davni put. Put s mora u planinu.

na putu u Biokovo

Moj dah naviknut na moderne, ravne putove, brzo se ubrzava i sumnjivo u sebi propituje hoće li doći do cilja. Srećom, u sebi nalazi odgovor, kako uopće nije bitno jer napor je sasvim zdrav, okrjepljujući, ispunjen  smislom.

među borovima i stijenama

Osjećam korake koji jedan ispred drugoga, jedan pored drugoga, stvaraju jednostavne, čiste misli. U zelenilu borova ili u sivom kamenu nalaze odmor. Ovdje i sada, sasvim dovoljno, sasvim prihvatljivo.

Sve do cilja, označenog suncem gdje su neke davne ruke, visoko iznad mora, crkvicu skladno posložile i molitvu izmolile,

prije 500 godina u čast

svetom Nikoli, zaštitniku putnika.

da bih u tišini svoga puta, puta zrelosti, u svijetu bliskom i poznatom ponovo razumjela riječi:

Uvijek se nadamo da netko drugi ima odgovor.
Neko će drugo mjesto biti bolje
neko drugo vrijeme dat će sretnija rješenja.
Ali ovo je to.

Nitko drugi nema odgovore.
Nijedno drugo mjesto neće biti sretnije
i sve se već odigralo.

U središtu vlastita bića ti imaš odgovor:
ti znaš tko si i znaš što želiš.
Lao Tse “Knjiga o putu i njegovoj vrlini”

Odabrani put

20 lis.

…Jučer je samo sjećanje
a sutra je samo vizija.
Samo dobro življeno danas
čini svako jučer sjećanjem na sreću
i svako sutra vizijom nade….

SANSKRTSKA POEMA

Znatiželjno otkrivam zaboravljeni put mojih sjećanja. Ulazim nečujno. Vidim, put je dug, a odredište ne naslućujem. Kamo će me odvesti?
Mjesec mi se nudi za suputnika. Pristajem i prepuštam se sjajnom tragu da me vodi, dok mi vjetar ubrzava korak. Osjećam sigurnost. To je moj svijet, svi prostori su tu, sve moje je tu, samo treba odabrati i mislima dotaknuti.
Igra počinje. Misao leprša slobodna i nesputana bez namjere i odluke, a ja se pitam: Gdje će se zaustaviti? Što će izabrati? Koje sjećanje će dodirnuti? Koje osjećaje će pokrenuti?
Mjesec čuje moje dvojbe, pa joj prilazi, uzima je za ruku i pokazuje šarena pisma. Ona ih nestrpljivo otvara i nalazi ispisanu puninu života. Zadovoljna, pruža mi ih i ja se prisjećam:

…dodira riječi tvojih izgovorenih u mojoj tišini, dodira mekih i bliskih. Grlile su me u vremenima samoće, grijale, punile snagom tvojom i ja sam rasla. Ispunjena značenjem, vraćala sam ih k tebi obogaćene toplim bojama mojih dodira u tišini. Prostranstvima duše tvoje, samo meni ispružene, hodala sam radosna i vedra, sigurna kako hod moj nesigurnost nikada sustići neće. U svijetu riječi istraživala sam dubine topline naše, zavidjevši sebi na svakom trenutku bliskosti kojeg smo stvarali. Bio je to početak našeg prostora i našeg vremena, bili smo to mi utisnuti u papir šarenih adresa, papir koji nam se još uvijek smiješi…..

Misao stvarnosti me prene i izvede s puta, pa mi brižno ponudi počinak. Ja ga uzimam i u tišini sna nastavljam put odabranog sjećanja, s osmijehom  sreće čekajući svanuće.


Čežnja mora

13 lis.

Zagledana u  jutarnju pučinu, osjećam vječno prisutnu čežnju kojom morem prizivamo slobodu nepoznatog. Pogledom otkrivam daljinu koja tankom niti horizonta dijeli mitski prostor nevidljivog, od ovog ovdje, vidljivog i poznatog. Želja da se prijeđe preko u isti mah izaziva i briše strahove.
Mogu li se otisnuti zamišljenim putem i prigrabiti usputno svjetlo?  Mogu li se drznuti uskočiti u novi svijet kojeg tek treba otkriti, duboko, duboko u sebi?
Zbunjena vlastitim mislima, pitam se gdje li to sada prebivam.
Negdje između svjetova, čini se.
Uzdahom one iste vječite čežnje, ipak s horizonta uzimam svjetlo novog  jutra, zatvaram krug misli i u mirnoći zrelosti nastavljam svoj put.

Zalog djetinjstva

9 lis.

Nebo mora započeti na zemlji
tamo gdje ljudi postaju prijatelji i
gdje se prenosi dobrota.
Phil Bosmans

Zahvalna sam za sva dobra što su mi udijeljena, za blagost i toplinu prvih dodira što utrli su put sigurnosti mojoj.
Zahvalna sam za pružene poglede koji su me razumjeli bez riječi, za bliskost koja je imala snagu utjehe svake tuge, snagu misli što radosti donose.
Zahvalna sam ljubavi, suputnici darovanoj, što zaštitu mi pruža.
Zahvalna sam svakom trenutku u kojem dobro dobrim mogu dati.

 

“Djetinjstvo je životno razdoblje u kojem u nama (najčešće) prevladava moć da se prema životu i ljudima obraćamo s povjerenjem, da smo otvoreni – i nakon mnogih rana iznova otvoreni – plemenitoj zbilji koja se okuplja oko riječi: dobrota. Naš je pogled jednostavan i po tome širok. Još ga nije suzilo ono što nazivamo iskustvom. Obdareni sposobnošću za idealiziranje, u djetinjstvu se osposobljavamo za idealizam. Za ideale. A upravo po idealima dolazimo u priliku u pozitivnom smislu mijenjati svijet, mijenjati i ne samo naše životne okolnosti.”

Stjepan Lice

Tragovi

9 lis.

Iz sigurnosti svoga svijeta promatram kako jesenji suton briše jasne tragove dana  mekoćom svojih tonova. Blage crte spušta na lica prostora utirući put večernjoj tajnovitosti.

Poželjeh tiho zaći među njegove boje i postati novo lice koje mislima promiče među nepoznatima, tragovima otkrivajući sebe jednom drugom svijetu.