“Djeca imaju pravo na disciplinu!” – 1.dio

˜

˜

˜

˜

Povremeno mi se događa da mi se neka razmišljanja ili stavovi, a ovaj put su oni vezani upravo za naslovnu temu, čine tako samorazumljivima i neupitnima da se začudim kada otkrijem da ih mnogi dovode u pitanje. Ne znam doduše zašto se unatoč zrelim godinama još uvijek stalno nečemu čudim?

Na primjer, čudim se što mnogi roditelji ne vide ništa sporno u tome da djeca 4./5, razreda sama odlaze u kina smještena u velikim trgovačkim centrima po kojima usput lutaju bez kontrole.

Srećom, obično se tada dogodi da moje čuđenje biva opravdano i da kao i ovoga puta kada mi je u ruke došao članak iz stručnog časopisa, naslovljen upozorenjem: “Djeca imaju pravo i na disciplinu!” zahvalno osjetim olakšanje što mnogi ljudi iz struke ipak misle kao i ja. Olakšanje zato, što se u svijetu izokrenutih vrijednosti, gdje ono što nije bilo normalno postaje normalno, ponekad počinjem pitati:”Razmišljam li ja ispravno?”

Dakle, dječja prava i disciplina. Dvije iznimno važne komponente zdravog dječjeg razvoja čiju povezanost bi roditeljima, osobito onima liberalnijih pedagoških nadzora, možda bilo korisno približiti.

Jedno od načela Konvencije o pravima djeteta jest i postupanje u najboljem interesu djeteta. To se u praksi ostvaruje prepoznavanjem dječjih potreba i skrbljenjem o njima, upravo zato što prava i  proizlaze iz potreba, a ne iz neke imaginarne sfere.

Logika daljnjeg razmišljanja nameće pitanje imaju li djeca možda potrebu za disciplinom, pa prema tome i pravo da je zadovolje?

No, prije odgovora potrebno je definirati što se podrazumijeva pod disciplinom jer se stječe dojam da se ona ponekad doživljava kao nešto što ima i negativne karakteristike.

Disciplina (disciplina,ae,f.) prema latinskom, između ostalog znači nauk, red, ali i poučavanje. Odatle i naziv za onoga koji se poučava (discipulus,i,m. učenik).  Prema tome, disciplinu razumijemo kao poučavanje pravilima, redu, strukturi i kriterijima ponašanja koja će djeci pomoći u izgrađivanju unutarnje orijentacije.

Imaju li, dakle, djeca potrebu za takvom disciplinom? Sigurno, da!

A ako imaju potrebu, znači da imaju i pravo da ih odrasli poučavaju disciplini jer to oni ne mogu sami. Zato što oni sigurno neće sami prekinuti igru da se ručak ne bi ohladio, ugasiti TV samo zato što nije zdravo previše sjediti i gledati ili napustiti društvo prije 23 sata samo zato što je to netko propisao.

Jesu li djeca sretna uvijek kada ih se uči redu, pravilima i sl.? Ne, naravno!

Jesu li sretnija i sigurnija kada imaju red i strukturu, kada jasno znaju što se od njih očekuje? Da, naravno!

Zdravog razvoja nema bez frustracija, samo je pitanje na koji način ćemo djecu frustrirati, na koji način ćemo ih disciplinirati i kakavi su naši stavovi, ali i osjećaji prema tome.

O tome, nadam se, u novom tekstu.