Kad djeca opravdavaju roditelje….

Dojmljivo samotan.

˜

Ovih dana dojmio me susret s bivšim učenikom, sada srednjoškolcem koji je došao u svoju “staru” školu tražeći razgovor koji je nekada vrlo uporno odbijao. U tom dolasku prepoznala sam njegovo sjećanje na razumijevanje koje je imao tijekom osam godina i koje mu je očito puno značilo, mada to onda ni na koji način nije pokazivao.

Vidno usamljen sa svojim problemima u školi, na moje pitanje o tome ide li mama na informacije i zna li kakva je situacija, on odgovara:” Priznajte, škola nije baš blizu pa ne stigne na informacije!” (škola je udaljena 20-tak minuta hoda, ali i kada je bila udaljena svega tri minute, mama nije stizala na informacije).

Odgoj za odgovornost i odgovornost za odgoj

“Ako ikada poželimo nešto promijeniti kod djeteta,

onda najprije trebamo ispitati i vidjeti

trebamo li promijeniti nešto kod sebe.”

Carl Jung, Integracija osobnosti

˜

˜

˜

Već dugo nije u javnom prostoru izgovoreno i  napisano toliko riječi o odgoju.
Kada bi one odražavale stvarnu zainteresiranost i brigu SVIH koji bi svojim djelovanjem trebali nositi odgovornost za ukupnost odgoja djece i mladih, a ne samo jednog njegovog dijela, onda bi to unijelo novi entuzijazam i u moje pedagoško iskustvo.

Ovako, budući da me u to nisu uvjerili, ostaje mi da zaključim:

1. naravno da ćemo nastaviti poučavati djecu zdravoj prehrani i pripremi tradicijskih jela, dok gledamo kako nas sve više preplavljuje loša, uvozna, procesirana hrana, a umjesto doručka i ručka brza hrana, brzo dostupna,

“Djeca imaju pravo na disciplinu!” – 1.dio

˜

˜

˜

˜

Povremeno mi se događa da mi se neka razmišljanja ili stavovi, a ovaj put su oni vezani upravo za naslovnu temu, čine tako samorazumljivima i neupitnima da se začudim kada otkrijem da ih mnogi dovode u pitanje. Ne znam doduše zašto se unatoč zrelim godinama još uvijek stalno nečemu čudim?

Na primjer, čudim se što mnogi roditelji ne vide ništa sporno u tome da djeca 4./5, razreda sama odlaze u kina smještena u velikim trgovačkim centrima po kojima usput lutaju bez kontrole.

Srećom, obično se tada dogodi da moje čuđenje biva opravdano i da kao i ovoga puta kada mi je u ruke došao članak iz stručnog časopisa, naslovljen upozorenjem: “Djeca imaju pravo i na disciplinu!” zahvalno osjetim olakšanje što mnogi ljudi iz struke ipak misle kao i ja. Olakšanje zato, što se u svijetu izokrenutih vrijednosti, gdje ono što nije bilo normalno postaje normalno, ponekad počinjem pitati:”Razmišljam li ja ispravno?”

Terapijska uloga pisanja

˜

Kako je dobro imati papir ispred sebe.
Ne pita ništa, a prima sve.
Blizak, prijateljski, zaštitnički.

˜

˜
Vrlo koristan i zanimljiv tekst “Pisanjem do iscjeljenja” objavljen na blogu Matrix world asocirao me na iskustvo iz školske prakse u kojem je upravo pisanje poslužilo u terapijske svrhe.

Naime, dječak koji je pohađao 3. rezred počeo je pokazivati promjene u ponašanju. Bio je uočljiv povećani motorni nemir, teškoće koncentracije i povećana impulzivnost koja se tijekom nastave manifestirala kao često upadanje u riječ učiteljici i učenicima. Na upute i upozorenja učiteljice pozitivno je reagirao, ali je to uvijek kratko trajalo jer svoje ponašanje nije mogao voljno kontrolirati.

Bilo je očito da dijete treba pomoć jer svako odstupanje od uobičajenog ponašanja treba privući pozornost odraslih.

“Gdje spavaju djeca?” ili djetinjstvo moje i tvoje

Što nam može ispričati slika jednog djeteta i njegove sobe? A tek slike brojne djece i njihovih soba ili “soba” iz različitih krajeva svijeta?

Sigurno sve ono što smo u stanju na njima vidjeti, iz njih iščitati ili se o njima pitati.

Dong (9) iz Kine. Sobu dijeli s roditeljima i sestrom.

Jasmine (4) iz SAD-a. Sobu "dijeli" s lentama s brojnih izbora ljepote.

Na ovu  izvanrednu ideju, da odgovarajući na pitanje “Gdje spavaju djeca?”, napravi dokumentarno-edukativni foto esej o djeci širom svijeta došao je fotograf James Mollison. Naravno, kako to obično biva, prisjećanje na važnost koju je njegova soba imala za njegovo odrastanje bilo je ključno za rađanje ideje.

Djeca i mediji

proljetne kapi

˜

Proljetna kiša nije kao druge,
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike, svijetle, neshvatljive umu,
Radosti ima u njenome šumu.

Cesarić

˜

Jesen je. I kiše jesenske.
Otkuda onda kiše proljetne? Što one imaju s djecom, a što s medijima? Ništa i svašta, ovisno o asocijacijama koje imate.

Ja sam se Cesarićeve proljetne pjesme sjetila čitajući članke o utjecaju medija na razvoj jezičnih sposobnosti djece. Pjesma je bila samo uvod u sjećanje i razmišljanje o vremenu kada sam svojoj djeci, zagledanoj u kišu s mirisom proljeća, recitirala ovu pjesmu. Bili su mali, nisu razumjeli riječi, ali to i nije bilo važno. Bio je važan doživljaj, bilo je važno čuđenje, bio je važan odnos.

Imaju li roditelji danas vremena za recitiranje, čitanje ili jednostavno pričanje? Jesu li svjesni što se događa kada njihov glas i govor sve više zamjenjuju suvremeni mediji?

Dobre majke različitih svjetova

Illustration by Warwick Goble to Good Luck befriend thee by John Milton

 ˜

And sweetly singing

round about thy bed,

Strew all their blessings

on thy sleeping head.

˜

˜

˜

˜

Zamislite novorođenče u kolijevci oko koje su se umjesto dobrih vila, okupile dobre majke iz različitih dijelova svijeta i kultura: modernih, bogatih, razvijenih i onih nerazvijenih, siromašnih, tradicionalnih.
Kada bi nam one  pokazale kako njeguju dijete u prvim, najvažnijim mjesecima njegova života, kako bi to izgledalo? Bi li sve dobre majke postupale slično? U čemu bi se razlikovale i zašto?

Zašto bi se jedne nadvile nad kolijevkom, nježno šaputale, pričale ili pokazivale zanimljivu igračku trudeći se izmamiti osmijeh i veseleći se što ih novorođenče otvorenih očiju znatiželjno promatra?
Zašto bi druge brzo uzele novorođenče iz kolijevke, pokazujući prvima kako to nije zabranjeno i kako im je nezamislivo puštanje djeteta da bespomoćno leži, a zatim ga privile na prsi u nosiljci od marame i nastavile ga nositi i ljuljati, hraniti i uspavljivati bez ritma od tri sata i posebnih rituala?

Da, zašto? Kojoj školi roditeljstva pripadaju prve, a kojoj druge? Jesu li i jedne i druge dobre majke?

Oblikovanje prije rođenja

„Još nerođeno dijete doslovno se
kupa u majčinom glasu.“
Ludwig Janus*

Vrijeme početka.
Početak neke godine, nekog vremena, nekog  života.

Nedavno pročitani članak autorice Katharine Kramer, zanimljivo naslovljen: “Doživljajni prostor u majčinoj utrobi”, po tko zna koji put izazvao je u meni divljenje prema čudu stvaranja života i novim spoznajama koje otkrivaju na koji način prvo ljudsko prebivalište oblikuje  njegovo kasnije življenje.

Svi znamo da se roditelji iščekivanjem pripremaju za dolazak djeteta, ali znamo li kako se  još nerođena djeca pripremaju za svijet koji ih očekuje?
Vjerojatno se sjećate utišavanja glasova ukućana da se usnulo novorođenče ne probudi? Zbog čega? Iz kojeg je svijeta došlo? Zar je došlo iz svijeta tišine?

Blagdani koji odgajaju

Generacijama, sretna djeca iznose iz djetinjstva topli blagdanski duh koji ih u zrelosti uvijek iznova grije i ispunja djetinjom radošću. Njihove misli, sigurnošću slikara, bez napora, u trenu željenog sjećanja, mogu oslikati vrijeme u kojem su u krugu zaštićenog svijeta obitelji učili običaje i vrijednosti i gradili vlastiti identitet.

Blagdani zaista nude obilje prilika kojima se može obogatiti dječji svijet i učiniti da zajedništvo i ljubav bude trajno dio njihovog sretnog emocionalnog svijeta kojeg će rado dijeliti i prenositi.

“Odgoj kreposne djece u svijetu bez vrijednosti”

Nema drugog mjesta na kojem bi se mogao
stvarati čovjek, osim obitelji.
Margaret Mead

"...Zvjezdano nebo nad nama, moralni zakon u nama." - Kant

˜

˜

Izazov razmišljanju kojeg  je svim čitateljima uputio američki autor Robert Shaw, dječji i obiteljski psihijatar, u svojoj knjizi Epidemija popustljivog odgoja, knjizi za koju se usuđujem ustvrditi da je za današnje vrijeme pedagoška biblija.
Izazov, koji u našem vremenu i prostoru gdje “moć i novac kradu dobrotu, odgovornost i brigu za dobrobit drugih” (prema Shaw) nije ništa manje aktualan nego u američkom.
Sasvim sam sigurna da su tim razmišljanjem danas zaokupljeni mnogi brižni roditelji koji se trude odgajati svoju djecu tako da sutra budu dobra, pristojna bića koja pridonose zajednici. Međutim, ne mogu a da se ne zapitam, jer tome svjedočim, koliko puta im se negdje, u nekoj tamnoj strani svijesti pojavi sumnja u to kako će se u budućnosti snalaziti moralna, poštena, marljiva i iskrena djeca. Hoće li imati snage ustrajati na svojim moralnim vrlinama i hoće li uspjeti u ovom svijetu?
Vrati li im se misao nakon toga u svijetlu stranu svijesti s odlukom kako tu nema dvojbe, kako je ne može ni biti jer je izbor sasvim jasan.

Snaga prvih dodira majke i djeteta

Ako postoji sjećanje na rajske trenutke djetinjstva
sve životne teškoće lakše se prolaze.

Ishodišna točka svake osobne životne priče jest obitelj. Obitelj je sigurno utočište u kojem se dijeli i uči život. Uči se radovati, tugovati, davati, primati…. Uči se postajati ljudsko biće.
Mnoge nijanse kojima su danas obojani naši doživljaji sebe i svijeta davno su dodirima odabrale najvažnije osobe u našem djetinjstvu – naši roditelji.

U snazi njihovih prvih dodira leži snaga našeg života.