Oblikovanje prije rođenja

„Još nerođeno dijete doslovno se
kupa u majčinom glasu.“
Ludwig Janus*

Vrijeme početka.
Početak neke godine, nekog vremena, nekog  života.

Nedavno pročitani članak autorice Katharine Kramer, zanimljivo naslovljen: “Doživljajni prostor u majčinoj utrobi”, po tko zna koji put izazvao je u meni divljenje prema čudu stvaranja života i novim spoznajama koje otkrivaju na koji način prvo ljudsko prebivalište oblikuje  njegovo kasnije življenje.

Svi znamo da se roditelji iščekivanjem pripremaju za dolazak djeteta, ali znamo li kako se  još nerođena djeca pripremaju za svijet koji ih očekuje?
Vjerojatno se sjećate utišavanja glasova ukućana da se usnulo novorođenče ne probudi? Zbog čega? Iz kojeg je svijeta došlo? Zar je došlo iz svijeta tišine?

Za Božić

Nađi vremena da budeš dobar čovjek za svoje bližnje.

U tišini stanuju radosti života
koje smo izgubili zbog puke žurbe.
Iz tišine izrastaju male pažnje,
za njih je potrebno mnogo manje vremena nego što mislimo:
dobra riječ, ljubazno lice, zahvalan poljubac, slušanje s razumijevanjem,
neočekivan telefonski poziv,
dar vlastoručno izrađen, veselo pismo.

Phil Bosmans

 

Blagdani koji odgajaju

Generacijama, sretna djeca iznose iz djetinjstva topli blagdanski duh koji ih u zrelosti uvijek iznova grije i ispunja djetinjom radošću. Njihove misli, sigurnošću slikara, bez napora, u trenu željenog sjećanja, mogu oslikati vrijeme u kojem su u krugu zaštićenog svijeta obitelji učili običaje i vrijednosti i gradili vlastiti identitet.

Blagdani zaista nude obilje prilika kojima se može obogatiti dječji svijet i učiniti da zajedništvo i ljubav bude trajno dio njihovog sretnog emocionalnog svijeta kojeg će rado dijeliti i prenositi.

Advent u Salzburgu

Kad smo s juga u kojem još ima jesenjih boja, krenuli put sjevera i to u vrijeme Adventa, upustili smo se u potragu za onim ugođajem kojeg slikama nude stare čestitke i slikovnice.

Zasićeni komercijaliziranim i profaniranim Adventom koji se prodaje u trgovačkim centrima, a istroši prije nego blagdani i dođu, poželjesmo vidjeti što je to drugačije u salzburškom Adventu. Što to hladni prostor srednjovjekovnog, baroknog grada pretvara u topli duh nadolazećeg Božića.

prosinačke boje juga

prosinačke boje sjevera

Kada nas je Salzburg dočekao utopljen u mirisima cimeta, jabuka, bora, punča i toplog vina bilo je jasno da nas laganim koracima unosi u ugođaj jednog drugog svijeta.

Razumijemo li se?

Ljudi žive u utočištima
koja pružaju jedni drugima
IRSKA NARODNA

Zatvorena vrata ili otvoreno nebo?

U posljednje vrijeme sve mi se češće nameće ovo pitanje uz koje može ići i proširenje:”Možemo li se razumjeti? Želimo li se razumjeti?”
Što očekujemo kada tražimo razumijevanje i pitamo:”Razumiješ li me? Razumiješ li moje misli i moje osjećaje?”
Iskustvu se čini kako se mogu razumjeti jedino istovrsni doživljaji, a sve drugo je željom ili voljom učinjen napor upitnog ishoda.
Ipak, ako oni ne postoje, kakvo razumijevanje tražimo, što očekujemo, čime bismo se zadovoljili?
Očekujemo li od drugoga da izađe iz svog svijeta i pođe nam u susret. Očekujemo li da primijeti naše osjećaje, poštuje ih i ne odbaci kao nevažne, krive i prolazne. Da se ne ljuti i prebacujući krivnju zatvori vrata dijalogu. Očekujemo li da pokaže kako potrebe drugoga nalaze odjeka u njemu jer mu je stalo i nije mu svejedno.
Ako to nađemo, možemo li zadovoljno reći da je razumijevanje otkriveno suosjećanje, povjerenje, utjeha, prihvaćanje, pružena ruka.
Možemo li reći da je razumijevanje za nas, u tom trenutku, postalo pronađeno utočište u kojem i za hladnoće, toplina duše ćuti se?

Yosemite National Park

“Jest kamen, ali jeste i riječ,
jest zemlja, ali jeste i nebo,
jeste materija, ali jeste i duh,
jest krik, ali jeste i pjesma,
jest smrt, ali jeste i život,
jest prošlost, ali jeste i budućnost.”
Mak Dizdar

Milijunima godina priroda je ledenim silama oblikovala prostor koji nam se danas nesebično nudi da iz njega uzimamo pohranjenu snagu života.
Beskrajno mnogo umirujućih pogleda, beskrajno mnogo inspiracija, beskrajno mnogo potreba da se zadrže trenutci i udahne energija granitnih stijena.
Dolina Yosemite u gorju Sierra Nevade, Kalifornija. Ljetno promjenjivo vrijeme. Kristalno sunce, opasno tmurni oblaci i kiša  mijenjali su se nepredvidljivom brzinom. U istom danu atmosfera vedrine i atmosfera zebnje u pogledu na gromovima opustošena stabla.

Priroda se igra oblicima

ponekad i opasno.

Priroda ima svoj ritam i naša dva predviđena dana boravka tek su kapljica u danima kojima traje, pa zašto bi marila.
Zato je dobro doživjeti vlast prirode u njenom prostoru i osjetiti poštovanje.

S poštovanjem prema prirodi, generacijama su taj prostor nastanjivali Indijanci plemena  Ahwahneechee, sve do 1851. godine kada su ih Europljani prognali. Godinama zaboravljeni, tek od nedavno počinju ponovo živjeti u svom prostoru na drugačiji  način, preko svojih prekrasnih rukotvorina.
Zahvaljujući njima, ali i onima koji su ga još davne 1890. god. prepoznali i sačuvali, danas možemo šetati  zaštićenim svijetom svjetske prirodne baštine. Pa, krenimo!

“Problematičan učenik” ili susret zahvalnosti

Budeš li o meni mislio dobro,
postat ću još bolji.
Phil Bosmans

I premda savijen, nalazi put do svjetla.

Slušam i čitam od školskih kolega o razočarenju, nezahvalnosti, nerazumijevanju i sve češće o malodušnosti. I mislim: “Ništa čudno za ovo vrijeme i ovaj prostor, pa i ja znam to osjećati.”

A onda, u nedjelju, svjetlo se pojavi tako izravno i obasja me neočekivanom snagom, poput sunca što se uspavanom jutru otkriva.

Slučajni susret nakon trinaest godina s mladim čovjekom u bijeloj polo majci, kulturnog ophođenja i s osmijehom na licu koji otkriva zadovoljstvo.
Dugi stisak ruke i riječi koje su poput bujice krenule  želeći  nadoknaditi  vrijeme između.

Nagrada

nagrada

Nagrada je nagrada i uvijek stvara osmijeh. Zato hvala Putopisima i Inspiracijama na osmijehu i nastavku puta s inspiracijom. Za početnika kao što sam ja više nego dovoljno.
Pitanja su jednostavna osnovnoškolska pa sam na njih navikla. Ne znam kome će biti zanimljivi odgovori, ali evo ih:

1. Zašto si stvorio/stvorila blog? Iskušavanje nečeg novog uz  dozu egzibicionizma 🙂
2. Koju vrstu blogova čitaš? O putovanjima, interjerima, kreativnim idejama i dizajnu,psihološkoj astrologiji, obrazovanju.
3. Imaš li omiljenu marku dekorativne kozmetike? Ne jer je uglavnom ne koristim.
4. A odjeće? Kada bih si mogla priuštiti bio bi to Armani.
5. Koji proizvod dekorativne kozmetike ti je najbitniji? Rumenilo za dojam zdravlja.
6. Koju boju najviše voliš? Ljubičastu.
7. Tvoj parfem? Svi Armanijevi.
8. Koji film najviše voliš? Teško za odabrati, ali recimo Moja Afrika.
9. Koje države želiš posjetiti i zašto? Egipat, želja iz djetinjstva jer ga uvijek doživljavam kao izvanvremensku kulturu koja ima nešto božansko.

Znam da nije inventivno ni u skladu s namjenom “šalji dalje”, ali kao  “friškoj” na wordpressu neka mi se oprosti što nagrade prosljeđujem i onima od kojih sam dobila. Kad mi se sviđaju.
Dakle neka idu:
http://putopisi.wordpress.com/
http://trenutakinspiracije.wprdpress.com/
http://astrodrom.wordpress.com/

Blagodat života

U noćima nemira, kada je plavo jutro svitalo umorno, s dahom izgubljene svježine i ponavljajućim mislima, svijest je prepoznavala samo jednu potrebu, potrebu za snom.
Dubokim, mirnim, opuštajućim snom.
Prepustiti mu se bez straha, ući u sigurnost zaogrnutu mirom, zaštitničkim snom, snom do buđenja. Biti bez riječi, bez zvukova, bez lica poznatih i nepoznatih. Biti u tišini noći kad tišina opušta, biti u mraku kad mrak nužnošću svjetlost ne priziva. Biti, a ne znati, sve dok nas novo jutro okrijepljene ne prepozna i ponudi svježinu nedodirnutog dana na jasnom putu prema još jednoj snenoj noći.

“Odgoj kreposne djece u svijetu bez vrijednosti”

Nema drugog mjesta na kojem bi se mogao
stvarati čovjek, osim obitelji.
Margaret Mead

"...Zvjezdano nebo nad nama, moralni zakon u nama." - Kant

˜

˜

Izazov razmišljanju kojeg  je svim čitateljima uputio američki autor Robert Shaw, dječji i obiteljski psihijatar, u svojoj knjizi Epidemija popustljivog odgoja, knjizi za koju se usuđujem ustvrditi da je za današnje vrijeme pedagoška biblija.
Izazov, koji u našem vremenu i prostoru gdje “moć i novac kradu dobrotu, odgovornost i brigu za dobrobit drugih” (prema Shaw) nije ništa manje aktualan nego u američkom.
Sasvim sam sigurna da su tim razmišljanjem danas zaokupljeni mnogi brižni roditelji koji se trude odgajati svoju djecu tako da sutra budu dobra, pristojna bića koja pridonose zajednici. Međutim, ne mogu a da se ne zapitam, jer tome svjedočim, koliko puta im se negdje, u nekoj tamnoj strani svijesti pojavi sumnja u to kako će se u budućnosti snalaziti moralna, poštena, marljiva i iskrena djeca. Hoće li imati snage ustrajati na svojim moralnim vrlinama i hoće li uspjeti u ovom svijetu?
Vrati li im se misao nakon toga u svijetlu stranu svijesti s odlukom kako tu nema dvojbe, kako je ne može ni biti jer je izbor sasvim jasan.

Roditelji i učitelji u prvom razredu

Obećate li da nećete vjerovati svemu što dijete kaže da se dogodilo u školi,
ja ću obećati da neću vjerovati svemu što kaže da se dogodilo u kući.
Nepoznati autor

Zašto mandarine? Jesen je. Plodovi prirode, plodovi suradnje, plodovi...

U prvi razred ne kreću samo djeca, kreću i njihovi roditelji, a kreću i učitelji sa svakom novom generacijom. Početak pred svih stavlja nove izazove ispunjene  brojnim očekivanjima, katkada realnim, a katkada nerealnim.
Potpuno je nedvojbeno da uspješna suradnja roditelja i učitelja direktno utječe na dijete u svim aspektima njegova školskog života, međutim, malo koristi imaju obje strane od samog upućivanja na suradnju kada znamo da to nije dovoljan uvjet njene uspješnosti.
Zašto?
Iako su i roditelji i učitelji uvjereni da u svojim postupcima prema djeci polaze s istim ciljem jer sve što rade „rade za djetetovo dobro“ i sve što kažu „kažu u interesu djeteta“, istina je da unatoč dobrim namjerama ima nerazumijevanja i nezadovoljstva na obje strane.
Kako to pokušati prevladati?
Roditelji i učitelji kao odrasle osobe imaju odgovornost za ostvarivanje suradnje na dobrobit djeteta, posebno danas kada im društvo ni na koji način ne olakšava i tako zahtjevan posao. Odgovornost  u ovom slučaju podrazumijeva i dobru volju za međusobnim razumijevanjem i osvješćivanjem barem glavnih pretpostavki uspješne komunikacije (“barem glavnih”- zato što je komunikacija vještina koja se izgrađuje i pretpostavlja proces).

Pariz – tragovi pogleda

Tko ne umije životom napučiti svoju samoću,
neće ni usred užurbanog mnoštva znati ostati sam.
C.Baudelaire

 

 

Davno sam slikama kao tragovima pospremila poglede pariških dana.  U sigurnosti tišine, čuvale su  moje osjećaje, mirise i okuse za jedno vrijeme sjećanja kada će ga ispuniti, kada će zaboravljeni pogledi ponovo oživjeti i snagom slika, u vremenu za to izabranom, pričati svoju priču.
Dugo su vremena šutnjom samo meni pričale zaustavljene trenutke. Ali…….

Mali koraci u veliku školu ili djeca u prvom razredu

Učitelj koji šeće u sjeni hrama, među učenicima,
ne daje od svoje mudrosti, nego od svoje vjere i svoje ljubavi.
H.Džubran

 

Prijelazom „praga“ osnovne škole počinju prvi koraci u dugi proces koji snažno utječe na razvoj svakog djeteta. Odrastanje od 7.-14. godine predstavlja period njihova najintenzivnijeg tjelesnog, psihičkog i moralnog razvoja koje se značajnim dijelom odvija i u školi, pa ona postaje važnim mjestom njihova potvrđivanja,izgradnje samopoštovanja i slike o sebi.
Možda dramatično, ali u naravi realno,  američki autor opisuje utjecaj školskog života na razvoj djece i njihovu sliko u sebi: „Škola ne samo da predstavlja pozornicu u kojoj se odigrava drama odrastanja, već okuplja najkritičniju publiku na svijetu – vršnjake i učitelje. Tu, licem prema njima, učenici se stalno podsjećaju na svoje propuste i ograničenja ili na svoje uspjehe i mogućnosti“ (prema D.Hamachek,2003.)

U kakvom su odnosu početci školovanja, slika o sebi i školski uspjeh?

Odabrani put

…Jučer je samo sjećanje
a sutra je samo vizija.
Samo dobro življeno danas
čini svako jučer sjećanjem na sreću
i svako sutra vizijom nade….
SANSKRTSKA POEMA

Znatiželjno otkrivam zaboravljeni put mojih sjećanja. Ulazim nečujno. Vidim, put je dug, a odredište ne naslućujem. Kamo će me odvesti?
Mjesec mi se nudi za suputnika. Pristajem i prepuštam se sjajnom tragu da me vodi, dok mi vjetar ubrzava korak. Osjećam sigurnost. To je moj svijet, svi prostori su tu, sve moje je tu, samo treba odabrati i mislima dotaknuti.
Igra počinje. Misao leprša slobodna i nesputana bez namjere i odluke, a ja se pitam: Gdje će se zaustaviti? Što će izabrati? Koje sjećanje će dodirnuti? Koje osjećaje će pokrenuti?
Mjesec čuje moje dvojbe, pa joj prilazi, uzima je za ruku i pokazuje šarena pisma. Ona ih nestrpljivo otvara i nalazi ispisanu puninu života. Zadovoljna, pruža mi ih i ja se prisjećam:

…dodira riječi tvojih izgovorenih u mojoj tišini, dodira mekih i bliskih. Grlile su me u vremenima samoće, grijale, punile snagom tvojom i ja sam rasla. Ispunjena značenjem, vraćala sam ih k tebi obogaćene toplim bojama mojih dodira u tišini. Prostranstvima duše tvoje, samo meni ispružene, hodala sam radosna i vedra, sigurna kako hod moj nesigurnost nikada sustići neće. U svijetu riječi istraživala sam dubine topline naše, zavidjevši sebi na svakom trenutku bliskosti kojeg smo stvarali. Bio je to početak našeg prostora i našeg vremena, bili smo to mi utisnuti u papir šarenih adresa, papir koji nam se još uvijek smiješi…..

Misao stvarnosti me prene i izvede s puta, pa mi brižno ponudi počinak. Ja ga uzimam i u tišini sna nastavljam put odabranog sjećanja, s osmijehom  sreće čekajući svanuće.

Messnerov “Muzej u oblacima”

U mehaniziranom svijetu priroda je postala
pribježištem, mjestom za kontemplaciju,
koje ima uzvišenu moć preobrazbe.
V.Peale

Sigurno ima puno mjesta na svijetu sa spektakularanim pogledom, ali vjerojatno malo mjesta u prirodi, a još manje muzeja na 2181.m nadmorske visine do kojih se dolazi cestom. A tada: “Bože, kakva ljepota! ” Pogled punog kruga  na vrhove i vrhove i opet vrhove, bojom stopljene s nebom.
Licem u lice s njima, negdje između još nedodirnutog, sanjivog neba i već  ishodane  zemlje, otkriva se pravo mjesto susreta ljudi i planina.

Čežnja mora

Zagledana u  jutarnju pučinu, osjećam vječno prisutnu čežnju kojom morem prizivamo slobodu nepoznatog. Pogledom otkrivam daljinu koja tankom niti horizonta dijeli mitski prostor nevidljivog, od ovog ovdje, vidljivog i poznatog. Želja da se prijeđe preko u isti mah izaziva i briše strahove.
Mogu li se otisnuti zamišljenim putem i prigrabiti usputno svjetlo?  Mogu li se drznuti uskočiti u novi svijet kojeg tek treba otkriti, duboko, duboko u sebi?
Zbunjena vlastitim mislima, pitam se gdje li to sada prebivam.
Negdje između svjetova, čini se.
Uzdahom one iste vječite čežnje, ipak s horizonta uzimam svjetlo novog  jutra, zatvaram krug misli i u mirnoći zrelosti nastavljam svoj put.

Carmel by the sea – poezija urbanog življenja

Gdje ćete naći ljepotu i
kako ćete je naći
ako ona sama nije vaš put
i vaša vodilja?
H.Džubran

Postoje mjesta, koja jednom doživljena, imaju snagu uvijek novog nadahnuća. To su mjesta u kojima sam zavidjela sebi na svakom koraku i pogledu koji mi se nudio da ga utisnem u sebe kao trajni bljesak željenog sjećanja.
Čudesna je moć prostora u kojem ljudska ruka slikarskom nježnošću oblika dopunjuje čistoću darovane prirode. Oaza je to ljepote u kojoj ocean susreće bjelinu pijeska, zelenilo borova i bajkovitom maštovitošću načinjene kućice da bi nudile sklad poezije i života.

Bljesak sjećanja ljeta 2008. zove se  Carmel by the Sea.

Snaga prvih dodira majke i djeteta

Ako postoji sjećanje na rajske trenutke djetinjstva
sve životne teškoće lakše se prolaze.

Ishodišna točka svake osobne životne priče jest obitelj. Obitelj je sigurno utočište u kojem se dijeli i uči život. Uči se radovati, tugovati, davati, primati…. Uči se postajati ljudsko biće.
Mnoge nijanse kojima su danas obojani naši doživljaji sebe i svijeta davno su dodirima odabrale najvažnije osobe u našem djetinjstvu – naši roditelji.

U snazi njihovih prvih dodira leži snaga našeg života.

Zalog djetinjstva

Nebo mora započeti na zemlji
tamo gdje ljudi postaju prijatelji i
gdje se prenosi dobrota.
Phil Bosmans

Zahvalna sam za sva dobra što su mi udijeljena, za blagost i toplinu prvih dodira što utrli su put sigurnosti mojoj.
Zahvalna sam za pružene poglede koji su me razumjeli bez riječi, za bliskost koja je imala snagu utjehe svake tuge, snagu misli što radosti donose.
Zahvalna sam ljubavi, suputnici darovanoj, što zaštitu mi pruža.
Zahvalna sam svakom trenutku u kojem dobro dobrim mogu dati.

 

“Djetinjstvo je životno razdoblje u kojem u nama (najčešće) prevladava moć da se prema životu i ljudima obraćamo s povjerenjem, da smo otvoreni – i nakon mnogih rana iznova otvoreni – plemenitoj zbilji koja se okuplja oko riječi: dobrota. Naš je pogled jednostavan i po tome širok. Još ga nije suzilo ono što nazivamo iskustvom. Obdareni sposobnošću za idealiziranje, u djetinjstvu se osposobljavamo za idealizam. Za ideale. A upravo po idealima dolazimo u priliku u pozitivnom smislu mijenjati svijet, mijenjati i ne samo naše životne okolnosti.”

Stjepan Lice

Tragovi

Iz sigurnosti svoga svijeta promatram kako jesenji suton briše jasne tragove dana  mekoćom svojih tonova. Blage crte spušta na lica prostora utirući put večernjoj tajnovitosti.

Poželjeh tiho zaći među njegove boje i postati novo lice koje mislima promiče među nepoznatima, tragovima otkrivajući sebe jednom drugom svijetu.