Terapijska uloga pisanja

˜

Kako je dobro imati papir ispred sebe.
Ne pita ništa, a prima sve.
Blizak, prijateljski, zaštitnički.

˜

˜
Vrlo koristan i zanimljiv tekst “Pisanjem do iscjeljenja” objavljen na blogu Matrix world asocirao me na iskustvo iz školske prakse u kojem je upravo pisanje poslužilo u terapijske svrhe.

Naime, dječak koji je pohađao 3. rezred počeo je pokazivati promjene u ponašanju. Bio je uočljiv povećani motorni nemir, teškoće koncentracije i povećana impulzivnost koja se tijekom nastave manifestirala kao često upadanje u riječ učiteljici i učenicima. Na upute i upozorenja učiteljice pozitivno je reagirao, ali je to uvijek kratko trajalo jer svoje ponašanje nije mogao voljno kontrolirati.

Bilo je očito da dijete treba pomoć jer svako odstupanje od uobičajenog ponašanja treba privući pozornost odraslih.

U razgovoru s djetetovom majkom pokušala sam otkriti moguće uzroke. Majka se u početku nije mogla prisjetiti ničeg značajnijeg što je moglo u tolikoj mjeri utjecati na promjene. No, tijekom razgovora sjetila se da je dječaku umro djed za kojeg je bio jako vezan, ali od tada je već prošlo šest mjeseci, prošlo je ljeto i tri mjeseca škole.  Bila je uvjerena da je on to već zaboravio, a uz to, o tome se više nije ni pričalo u kući (vrlo česta pogreška roditelja).

Daljnji razgovor otkrio je detalje tog događaja koji su utjecali na to da dječak nije mogao završiti proces žalovanja za djedom.

Djed je umro naglo, tijekom jednog jutra u kojem ga je dječak, kao što je običavao, trebao posjetiti. Međutim, prijatelj ga je pozvao da vidi neku novu igru i dječak nije otišao djedu. Dakle, ne samo što se s djedom nije mogao pozdraviti nego mu “nije mogao ni pomoći kao što je on njemu uvijek pomagao kada mu je trebalo” (to je dječak naknadno verbalizirao). Dodatan problem predstavljala je i činjenica da je to bio kraj školske godine i početak praznika koje bi dječak uvijek provodio s djedom.
Sve je to stvorilo osjećaj krivnje i tugu koja mu je počela ometati funkcioniranje i kod kuće i u školi, što je učiteljica dobro prepoznala i uputila majku na razgovor.

Razgovor s majkom zaključen je prijedlogom da dječak napiše djedu pismo u kojem će iznijeti sve što ga muči, što mu je želio reći, a nije stigao, što mu je želio pomoći a nije mogao i sl.. Majka je bila malo iznenađena prijedlogom ali ga je prihvatila i kazala da će pokušati.

Nakon tjedan dana vratila se vidno bolje raspoložena. Dječak je prijedlog za pisanje pisma dočekao s oduševljenjem i olakšanjem (inače se radi o vrlo bistrom djetetu koje jako dobro verbalizira svoje osjećaje i misli). Djedu je napisao dvije pune stranice i molio majku da ga odvede na grob da on to djedu pročita. To su i napravili. Nakon toga su o svemu razgovarali jer je pismo bio odličan povod za razgovor kojeg se majka zapravo bojala.

Dječakovo ponašanje se s vremenom počelo vraćati u normalni dječji tijek.
Tako su pisanje pisma i razgovori bili su dovoljni za terapijski učinak.

Možda će ovo iskustvo kao i navedeni članak dati ideju roditeljima i učiteljima ako se nađu u sličnim situacijama u kojima dijete pisanjem može pomoći samo sebi.