Dobre majke različitih svjetova

Illustration by Warwick Goble to Good Luck befriend thee by John Milton

 ˜

And sweetly singing

round about thy bed,

Strew all their blessings

on thy sleeping head.

˜

˜

˜

˜

Zamislite novorođenče u kolijevci oko koje su se umjesto dobrih vila, okupile dobre majke iz različitih dijelova svijeta i kultura: modernih, bogatih, razvijenih i onih nerazvijenih, siromašnih, tradicionalnih.
Kada bi nam one  pokazale kako njeguju dijete u prvim, najvažnijim mjesecima njegova života, kako bi to izgledalo? Bi li sve dobre majke postupale slično? U čemu bi se razlikovale i zašto?

Zašto bi se jedne nadvile nad kolijevkom, nježno šaputale, pričale ili pokazivale zanimljivu igračku trudeći se izmamiti osmijeh i veseleći se što ih novorođenče otvorenih očiju znatiželjno promatra?
Zašto bi druge brzo uzele novorođenče iz kolijevke, pokazujući prvima kako to nije zabranjeno i kako im je nezamislivo puštanje djeteta da bespomoćno leži, a zatim ga privile na prsi u nosiljci od marame i nastavile ga nositi i ljuljati, hraniti i uspavljivati bez ritma od tri sata i posebnih rituala?

Da, zašto? Kojoj školi roditeljstva pripadaju prve, a kojoj druge? Jesu li i jedne i druge dobre majke?

Three Spirits Filled with Joy, Warwick Goble

Ova zanimljiva pitanja, uz mnoga druga, obrađuje u svojoj knjizi Kulture odgoja, nastaloj nakon dugogodišnjih komparativnih istraživanja, njemačka psihologinja Heidi Keller poručujući nam kako ne postoji samo jedan ispravan način da se postane zdrava odrasla osoba.
Proučavajući ponašanja više od 250 majki uočila je dva prevladavajuća pristupa – “škole”. Prvi pripada zapadnoj “školi” koja usmjerava na neovisnost i individualnost, a drugi, (Afrika, Indija), “školi” čiji je odgoj usmjeren na zajednicu. Ta pripadnost utječe na način poticanja djece u ranom razvoju, pa je kod prvih uočljivo više verbalne komunikacije, a manje tjelesnog kontakta, dok je kod drugih obrnuto. 

Postoje ideje o tome što je dobra majka ali postoje i individualne manifestacije. Univerzalna kavaliteta majčinstva vezana je za primarnu sigurnost djeteta i njegove potrebe – to je majčina osjetljivost da brzo, dosljedno i na odgovarajući način postupa s djetetom.  Međutim, način poticanja djeteta u vidu tjelesnog kontakta, tjelesne stimulacije, objektne stimulacije i komunikacije licem u lice, kulturološki je uvjetovan.

Hop O' My Thumb, illustration by Warwick Goble

Dakle, u društvu u kojem se naglašava osobni uspjeh, više imati/biti na društvenoj ljestvici, poticanje će biti drugačije nego u društvima u kojima se naglašava briga za zajednicu i interes zajednice. Kulturne vrijednosti i osobitosti društva ugrađuju se u rani socijalizacijski okoliš u kojem su majke njihov transgeneracijski prijenosnik.

Sve majke prirodno žele sve najbolje za svoju djecu i  uvjerene su u ispravnost svoga postupanja bez obzira u kojem dijelu svijeta se nalazile i kojoj kulturi pripadale. Zato potiču one osobine kod djeteta koje će mu pomoći da postane uspješan član zajednice, ali i nesvjesno prenose društveno poželjnu sliku čovjeka puno češće nego što je same stvaraju.
No, je li to uvijek u interesu djeteta?

Koliko je daleko u našoj kulturi otišlo poticanje za osobno i pojedinačno u odnosu na opće dobro i koliko smo se udaljili od odgoja za zajednicu – izvornog ljudskog odgoja?

Možda bi zaista bilo dobro okupiti majke oko kolijevke.