Zaustaviti se ili produžiti?
Zašto bi odjednom bili važni cvjetovi na golom kamenu? Zar ne treba ići dalje i doći do odredišta? Vrijeme brzo prolazi, vrućina biva sve neugodnija, dah sve teži.
A zvončići promatraju.
Rascvjetano plavi, jutarnjom svježinom zaogrnuti, probuđeni i nježni, kao čarolijom preobražavaju hladni kamen.
Igraju svoju igru života. Bojaju ga slikarskom maštom, obuzimaju vedrinom, prijateljski se uz njega toplinom priljubljuju, zahvalni na sigurnom utočištu koje dobivaju. Oni mu daju neobičnu ljepotu, on njima snagu.
Jedan zaustavljeni trenutak sa zvončićima obnovio je i nahranio mnoge nježne osjećaje koji dodaju smisao jednom običnom danu.
Ponekad se dogodi da ga preobraze kao što preobraze kamen i sve oko nas postaje ljepše.
Omiš- tvrđava Starigrad 14/15.st.
Cilj je dosegnut, dah se umirio, a vrijeme nije isteklo.
Zato, treba li se pitati: “Zaustaviti se ili produžiti?”
Tragovi misli 
Komentiraj